ŠTO ONI ZNAJU, A MI NE?

Češka pretekla Španjolsku po BDP-u po stanovniku, blizu i Estonija. Hrvatske tu nema...

Hrvatska još nije dočekala eksplozivni rast i trebat će joj dulje razdoblje ekonomskog uzleta da prvo zapuše u vrat susjednoj Mađarskoj
 Hanza Media

Češka je prestigla Španjolsku u BDP-u po stanovniku. Gotovo dvadeset godina nakon što su Španjolci usvojili euro, željena i očekivana konvergencija s Njemačkom nije se dogodila. Istovremeno, nekad ekonomski uspavane, neke od ekonomija zemalja postkomunističkog istočnoeuropskog bloka danas se statistikama približavaju razvijenim članicama Europske unije.

Kada je Čehoslovačka početkom devedesetih godina napuštala sovjetski model socijalizma, piše Antonio Maqueda u madridskom dnevniku El Pais, ukupna vrijednost njene ekonomije preračunata u statistiku BDP-a po stanovniku (po paritetu kupovne moći) dosezala je dvije trećine Španjolske. Češkoj su bila dovoljna tri desetljeća da u toj utrci pobijedi. Danas Španjolskoj, nakon Češke koja ju je prestigla, ozbiljno za vrat pušu Estonija, Litva i Slovenija. I to, međutim, ovisi čijim se podacima služimo.

Svježe brojke Eurostata, statističkog ureda Europske unije, pokazuju da je Češka prestigla Španjolsku negdje između 2018. i 2019. godine. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) navodi 2019. godinu kao godinu u kojoj je češko gospodarstvo nadmašilo Španjolsku, a prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), taj se trenutak dogodio 2020. godine. Po MMF-ovoj statistici, Španjolsku su lani već prestigle i Litva i Slovenija, a Češka je 2020. već prestigla i Italiju. Te brojke doista mogu izgledati dramatično, ali gledano iz ugla Češke, Slovenije, Litve i Estonije, strelovit rast zapravo se ne vidi.

- Urušila se Španjolska, urušio se zapravo cijeli europski jug i to je razlog statističkom vatrometu - objašnjava mi Zoltán Pogátsa, politički ekonomist iz Budimpešte, stručnjak za europske integracije. - Ali usporedite li češku i španjolsku minimalnu plaću, upozorava, shvatit ćete da Česima sa 575 eura i cijenama koje odavno više nisu daleko ispod španjolskih, ako uopće jesu, ne može biti lakše nego Španjolcima, čiji je minimalac 1108 eura. Za razliku od češkog, slovenski je minimalac od 1110 eura već nešto veći od španjolskog.

Nazadovanje Španjolske

Za usporedbu, Hrvatski minimalac je 561 euro (bruto), što je više od češkog, ali za razliku od Češke i Slovenije, Hrvatska još nije dočekala svoje razdoblje eksplozivnog rasta i trebat će joj dulje razdoblje ekonomskog uzleta da prvo zapuše u vrat susjednoj Mađarskoj, dok joj Slovenija, jednako kao i Češka ili Italija, ostaju u krugu zadugo nedostižnih.

I Eurostatove statistike na koje se oslanja Maqueda u El Paisu ukazuju na nazadovanje Španjolske koje je sve do financijske krize 2008. smanjivala distancu prema naprednijim europskim ekonomijama. Od početka velike krize, a Španjolska je uz Grčku (gdje je kriza započela kasnije, krajem 2009.) i Portugal bila pogođena najteže, španjolska ekonomija sve se više udaljava od sjevernoeuropskih zemalja.

Istina je, piše Maqueda, da je u Španjolskoj BDP po stanovniku narastao pedeset posto u posljednjih trideset godina, ali ovaj se pokazatelj znatno povećao u nekim drugim zemljama, posebno u istočnoj Europi. U međuvremenu se jaz koji razdvaja Španjolsku od Njemačke od financijske krize 2008. godine povećao, i sad je na razini iz 1997. Drugim riječima, zaključuje, ni nakon gotovo dva desetljeća po usvajanju eura, nije došlo do konvergencije s Nijemcima, koji su i dalje za četvrtinu bogatiji od Španjolaca.

Prema procjenama MMF-a, u Španjolskoj je prošle godine BDP po stanovniku bio 38.143 američkih dolara (31.444 eura), što je već prilično manje od čeških 40.293 dolara. Kako je Češka, koja je prije 30 godina po osobi stvarala trećinu manje bogatstva, danas postala bogatija? Maqueda odgovor pronalazi u činjenici da se češko gospodarstvo pretvorilo u industrijskog podizvođača za Njemačku. To je, međutim, preuski pogled na činjenice.

Mnogi današnji analitičari kao i Maqueda previđaju češku tradiciju biznisa, pretežno proizvodnog. Uoči Drugog svjetskog rata, Čehoslovačka je bila snažno razvijena europska ekonomija (po tadašnjim procjenama bila je 18. najjača ekonomija na svijetu). Ispred nje bile su zemlje poput Ujedinjene Kraljevine i Švicarske, ali danas velika Njemačka bila je ekonomski slabija, dok su Čehoslovačkoj uz bok bile zemlje poput Austrije, Finske i Norveške. Zanimljiv detalj - industrijski najrazvijeniji dio predratne Čehoslovačke bio je onaj gdje su živjeli (sudetski) Nijemci, kojima je život u Češkoj bio bolji od života njihovih sunarodnjaka u Njemačkoj.

Mnogima je nepoznato, ali upravo su Česi, uz Austrijance, bili među prvim velikim značajnim ulagačima u turizam na Jadranu. Dok se Austrija može hvaliti hotelskim klasicizmom koji je donio duh Beča do opatijske rivijere, hotel Grand na Lopudu kraj Dubrovnika, koji su sagradili češki investitori, bio je jedan od najljepših primjeraka moderne arhitekture na Jadranu, svjetlosnim godinama daleko od ne tako davne percepcije "siromašnog češkog turista" koji na putu prema Jadranu iskače iz Škode kako bi iščupao krumpir iz lokalnog povrtnjaka.

Velika tradicija

Prva velika i ne baš dobra prekretnica Čehoslovačkoj se dogodila s Drugim svjetskim ratom po čijem je završetku država izgubila dio svog teritorija, ali i značajan broj stanovnika. Potkarpatska Rusija s pola milijuna stanovnika bila je Potsdamskim sporazumom priključena Sovjetskom Savezu. S druge strane, isti je sporazum omogućio Čehoslovačkoj da "za kaznu" protjera njemačko stanovništvo iz pograničnih teritorija, ali i iz Praga. Državu je tada napustilo 2,3 milijuna sudetskih Nijemaca za većinu kojih je to značilo i kraj života s povlasticama. Taj gubitak radno izuzetno aktivnog dijela stanovništva utjecao je, naravno, i na gospodarski razvoj pogranične regije Čehoslovačke tijekom kasnijeg dugog razdoblja.

Velika češka ekonomija nakon 1945. krenula je nizbrdo i sve do 1990. ostala je "pritajena", iako, zanemarimo li politički restriktivan sustav koji je vladao u državama iza "željezne zavjese", na području između zapadne granice SSSR-a i istočne jugoslavenske granice, češka se ekonomija zapravo nikad po snazi nije spustila ispod jugoslavenske.

- Čehoslovačka je i u tom razdoblju, piše Marian Lebiedzik, ekonomist sa Šleskog sveučilišta u Opavi i lokalni političar, po nekim pokazateljima (proizvodnja ugljena i čelika) zauzimala vodeću poziciju u svijetu, međutim, proizvodnja o kojoj se često govorilo u pravilu nije završavala konačnim proizvodom, već međuproduktima koji su po obradi u češkim pogonima putovali na finalizaciju, većinom u istočnonjemačke i sovjetske tvornice.

Program za međunarodne usporedbe (ICP), projekt koji je započeo UN, a danas je u okrilju Svjetske banke, svrstao je 1987. Čehoslovačku na 25. mjesto u svijetu po razini BDP-a po stanovniku. Kada je 1989. Čehoslovačka odbacila sovjetski model socijalizma i započela tranziciju prema tržišnom modelu ekonomije, imala je tradiciju na koju se mogla nastaviti.

Paralelno s Čehoslovačkom, čak koju godinu i prije, prema slobodnoj ekonomiji i velikim reformama okrenula se Mađarska. Budimpešta i Prag ranih devedesetih bili su najpoželjnije metropole za međunarodne investitore, cijene nekretnina su eksplodirale, a političari iz ekonomski tek probuđenih država bili su zvijezde skupova globalne financijske i poslovne elite u Davosu, Londonu i Washingtonu… Čehoslovačka, koja će se ubrzo razdvojiti na Češku i Slovačku, imala je karizmatičnog Vaclava Havela, ali i liberalnog (s Havelom na nož posvađanog) ekonomskog reformatora Vaclava Klausa.

Mađarsku je na međunarodnom planu predstavljao brkati financijaš Lajos Bokros, čiji je reformski paket širom otvorio vrata investitorima i tržištu i, ma koliko to danas može izgledati čudno, tada na Zapadu izuzetno popularan mladi liberalni političar Viktor Orban, koji je 1992. izabran za potpredsjednika Liberalne internacionale, eminentnog liberalnog tijela osnovanog 1947. u Oxfordu, srcu europske obrazovane elite. (Orbanova stranka Fidesz je 2000. napustila Liberalnu internacionalu kako bi se pridružila konzervativnim europskim Pučanima, stranci desnog centra gdje je i hrvatski HDZ). Češka i Mađarska bile su europske zvijezde u usponu, kao i baltička trojka - Estonija, Litva i Latvija.

- Fantastično je, ali morat ćemo uskoro pronaći model za hlađenje ekonomije, opasno smo pregrijani - objašnjavao mi je uzbuđeno mladi šef još mlađeg estonskog rizičnog investicijskog fonda ujesen 1993. na investitorskoj konferenciji u Bukureštu, jednoj od mnogih koje su privlačile globalne lovce na financijske rizike. Bukurešt je u četvrtoj godini nakon pada Nicolaea Ceaușescua, iako s još vidljivim ožiljcima od prevrata, polagano počeo dijeliti zvjezdanu poziciju Praga i Budimpešte.

Očekivanja su bila velika, američke banke i velike međunarodne konzultantske agencije otvarale su svoje blještave poslovnice, ali brzo se pokazalo da Rumunjska još neko vrijeme treba ostati u čekaonici. Korumpirani repovi starog režima još su bili presnažni da bi se postigao značajan iskorak.

Rumunjska je svoj ulazak u Europsku uniju morala čekati do 2007., tri godina dulje od istočnoeuropskih osam pridošlica iz velikog vala proširenja Unije 2004., ali i šest godina kraće od Hrvatske koja je, zakočena prvo ratom, a onda poratnom nespremnošću za suradnju i reforme, u čekaonici provela do 2013. s time da je i danas, s Rumunjskom i Bugarskom i Irskom, izvan schengenske zone slobodnog kretanja.

U proljeće 2005. uz kavu u zagrebačkom Sheratonu prvi estonski premijer Mart Laar pokušao mi je oslikati kakvu je državu preuzeo samo godinu dana prije mojeg razgovora s euforičnim estonskim fond menadžerom u Bukureštu.

- Estonija je bila u potpunom kolapsu. Tek smo stekli samostalnost, ali još nije bila provedena nijedna reforma. Inflacija je 1992. bila iznad 1000 posto godišnje, 94 posto trgovine bilo je s Rusijom. Nezaposlenost je bila između 30 i 40 posto. Hrana se kupovala na bonove, nije bilo benzina za automobile… Proizvodili smo gomile glupih stvari. Imali smo mnogo sovjetskih vojnih tvornica. Nakon osamostaljenja nismo mogli iskoristiti gotovo ništa od naslijeđene sovjetske industrije.

Novac je u Estoniju u početku stizao isključivo od stranih investitora. Ne od Rusa, kojima su u početku građanska prava bila ograničena, nego većinom od Skandinavaca, prvo Finaca koji su Estoniju "uzeli pod svoje", ali i drugih, riziku sklonih ulagača sa svih strana svijeta. Amerikanci su bili među prvima.

U prvom valu najviše novih tvrtki pokrenuli su ipak sami Estonci.

- Imali smo dobar bankovni sustav koji je financijski ne preskupo mogao pratiti investitore - objasnio je Laar. U drugom valu počeli su stizati stranci i kupovati već pokrenute estonske kompanije.

Otjerani premijer

Laar je pokrenuo prvi val velikih reformi u Estoniji. Gdje god se moglo, vratio je nacionaliziranu imovinu originalnim vlasnicima. Tamo gdje se nije moglo, jer netko drugi je u međuvremenu legalno kupio nacionaliziranu imovinu, prvi vlasnici isplaćeni su privatizacijskim kuponima kojima su se mogli uključiti u privatizaciju bilo čega, po svojem izboru. Odlučeno je da se privatizirati mora sve osim infrastrukture i da se ne postavljaju ograničenja vlasništva. Gomilu postojećih biznisa i sve banke kupili su strani investitori.

Građanima se to nije svidjelo. Otjerali su Laara iz premijerskog ureda. Nekoliko godina kasnije, u vrijeme "ruske krize” 1999. godine, kada se činilo da ekonomija ponovo beznadno kreće nizbrdo, pozvali su ga da opet vodi državu. Ponovno nije dočekao kraj mandata. Njegova sjećanja su živa, ali bez neugode.

- Prvo sam sredio proračun. Smanjio sam troškove usred godine, i to toliko da smo do kraja godine već imali gospodarski rast. Tako je ruska kriza, barem za Estoniju, završila kao samo jedna loša godina. U to smo vrijeme reformirali i porezni sustav i mirovine. Proveli smo i projekt e-governmenta. Nije bilo lako, jer u isto vrijeme sam povećao troškove vojske kako bismo uhvatili standarde koje je od nas tražio NATO. Nakon toga, naravno, opet nismo bili popularni.

Estonija je još jednom ozbiljno zaronila, u vrijeme velike financijske krize 2009. Pad je, međutim, iako dubok, bio kratak. Estonski BDP 2009. je zaronio 14,7 posto. Godinu dana kasnije već je uhvaćen ritam rasta. Prvo relativno siromašnih 2,7 posto, godinu kasnije 7,6 posto, pa onda nešto nižih 5,2 posto… Estonija je, zahvaljujući prije svega Laarovim, sada već davno zaživjelim, reformama, opet postala zvijezda tranzicijske Europe.

Reforme su, međutim imale svoju visoku cijenu - snažan val emigracije. U prvim teškim reformskim godinama oko 15 posto stanovnika otputilo se prema Britaniji, Njemačkoj, skandinavskim zemljama ili Rusiji. Snažan odljev stanovnika ostavio je ožiljke na radnoj snazi države, ali i popravio statistiku zaposlenosti. Činjenica da se emigranti vraćaju i da je val povratka započeo još 2011. signal je da Estonci opet vjeruju svojoj državi.

Za razliku od Češke i Estonije, od Češke osamostaljena Slovačka i Mađarska nisu se pokazale toliko uspješnima. Mađarska se, od danas već davnog prvog dolaska Viktora Orbana na vlast 1998. od reformama sklone države koju su gradili Gyula Horn i njegov ministar financija Lajos Bokros 1996. transformirala u utvrdu tvrdog nacionalizma i autoritarnog modela vladavine koji doduše državu drži iznad vode, ali je potpuno uspio ugasiti optimizam prvih godina postsovjetskog razdoblja.

Slovačka danas, čini se, grabi punim plućima, nekad smrtno dosadna Bratislava već se pretvorila u jednu od živahnijih europskih metropola, ali Slovačkoj će trebati vremena da nadoknadi štetu koju je napravila serija od tri vlade premijera Vladimira Mečiara, čovjeka kojeg je međunarodna investitorska zajednica, uz hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, svojedobno proglasila "ocem ortačkog kapitalizma" i "najvećim neprijateljem reformi i privatizacije".

Kao i češke, slovačke tvornice danas pretežno rade za njemačko tržište. Obje zemlje jake su u autoindustriji, s češkom Škodom koja je danas dio velikog Volkswagena, dok iz slovačkog pogona kraj Bratislave, koji je nekad radio vozila za rusku vojnu industriju, danas izlaze najmoderniji hiperskupi Porscheovi monovolumeni. Kako je Bratislava tek pedesetak kilometara udaljena od Beča, dva grada danas ulaze u sve više zajedničkih projekata, od suradnje u zračnom prometu, do infrastrukturnih projekata za razvoj "pametnog" grada" budućnosti.

Slovački BDP po stanovniku je 32.184 dolara (procjena MMF-a 2020.), što je doduše značajno ispod čeških 40.293 dolara "po glavi", tek nešto ispod mađarskih 32.434 dolara, ali značajno iznad hrvatskih 27.681 USD po stanovniku. To znači i da je Slovačka raskrstila s mečiarovskim, ksenofobnim i poštenom poduzetniku neprijateljskim modelom biznisa.

Sidro za preživljavanje

Mađarsku ekonomiju i dalje spašavaju snažne proizvodne kompanije, pretežno greenfield investicije velikih međunarodnih korporacija, koje su snažni izvoznici. Problem je što su te kompanije istovremeno i veliki uvoznici jer se većina komponenti za njihove hi-tech proizvode - bilo da je riječ o Mercedesu ili Nokiji, ne proizvodi u Mađarskoj. Novi ulagači, međutim, ne dolaze, a domaća poslovna elita priklonila se Orbanu kao jedinom sidru za preživljavanje.

- To je jednostavno, ako niste s njim dobri, nećete raditi. Ili nećete raditi s državom, a to je danas jedino mjesto odakle dolaze veliki poslovi - rekao mi je budimpeštanski konzultant, nekada jedan od jačih poduzetnika u IT sektoru. On sam je preživio jer Orbana zna iz studentskih dana, iz vremena kada su zajedno puni entuzijazma pokretali Fidesz. Od tada se sve promijenilo, kaže. Za početak Lajos Bokros, čovjek koji je proveo najbolji i najučinkovitiji reformski paket u Mađarskoj danas je "persona non grata". Zato Mađarska sve više zaostaje,

Uzaludno čekanje reformi

Članak koji je objavio Ekonomski lab, blog analitičara Velimira Šonje, ističe kako su "u Čehoslovačkoj oba velika totalitarizma dvadesetog stoljeća bila nametnuta izvana, dok su u Jugoslaviji totalitarne ideje i politički sustavi nicali i iznutra, dijelom neovisno od vanjskih utjecaja".

Tako, uspoređujući prilike u Češkoj i Hrvatskoj, autor Danijel Hinšt zaključuje da "dok je komunizam u Češkoj bio žešći nego u Jugoslaviji (pa je i Hrvatska unutar Jugoslavije od početka pedesetih do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća polako sustizala Češku), Čehoslovačka, odnosno vrlo brzo Češka, nakon pada Berlinskog zida iskoristila je priliku za veliko političko, gospodarsko i društveno otvaranje prema transatlantskom svijetu, uz odmak od istočnog kolektivističkog grijeha".

U toj priči o rastu i konvergenciji, gdje se Češka, Slovenija i Estonija, a danas već sve češće i Litva, spominju kao pobjednice, Hrvatska, čini se, ima gubitničku ulogu, prije svega zbog duboko ukorijenjene nesklonosti promjenama. Zadnji značajan paket reformi u Hrvatskoj proveo je Nikica Valentić 1994. godine, s time da je i taj paket bio zaustavljen nakon prve etape koja je završila uvođenjem kune i da te reforme, osim konzervativnog zaustavljanja hiperinflacije i uvođenja kune kao nacionalne valute, nisu, poput, primjerice, estonskih, anticipirale iskorak u digitalni svijet 21. stoljeća.

Valentić je, čini se, bio i jedini premijer kojemu vlast nije bila smisao boravka u Banskim dvorima. Kada su reforme zaustavljene, on se zahvalio na funkciji. Preostalog dijela posla, a to uključuje temeljne reforme pravosuđa, javne uprave, zdravstva i obrazovnog sustava, iako ključne za razvoj države, ostale su na čekanju. Tek je u vrijeme vlade Ivice Račana djelomično provedena reforma mirovinskog sustava, dok je, sedam vlada kasnije, na javnoj upravi prvi put politički odstrijeljena Martina Dalić (kao saborska zastupnica), čiji prijedlog, iz straha da će izgubiti birače, HDZ nije pustio u saborsku raspravu.

U situaciji u kojoj se, pritisnut Agrokorom, pandemijom i potresima, našao tim Andreja Plenkovića, vjerojatno je nerealno očekivati ozbiljan paket reformi. Prioritet je suho preživljavanje biznisa kako bi se ostvario barem umanjeni prihod državnog proračuna da bi se osigurale osnovne državne funkcije. Bez reformi, međutim, ova će vlada, čak i ako uspije u tom primarnom zadatku, biti zapamćena kao "sanacijska", ali ne i kao vlada pozitivnog pomaka. Za dalje približavanje EU, makar i statističko, trebat će i hrabrosti i znanja i vremena.

BDP per capita (MMF, 2020.)

30. Češka 40,293 $
34. Litva 38,605 $
35. Slovenija 38,506 $
36. Španjolska 38,143 $
37. Estonija 37,033 $
39. Poljska 33,739 $
41. Mađarska 32,434 $
42. Slovačka 32,184 $
49. Hrvatska 27,681 $
56. Bugarska 23,741 $

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. kolovoz 2022 17:14