Silvio Berlusconi se vrpolji kao piškur u loncu, ali izlaza mu nema: „novi dokazi“ koje je spektakularno najavio kao pobjedničku kartu padaju jedan po jedan u vodu, zajedno s krhkom konstrukcijom naknadne Berlusconijeve nevinosti koja je na njima sazdana. Danas u 19 sati - kako se predviđa - Senat će glasati hoće li isključiti Berlusconija iz svojih redova.
Novost je samo jedna: sve dosad je Berlusconi tvrdio da u „aferi Mediaset“ - za koju je pravomoćno osuđen na 4 godine zatvora - nije bilo nikakvih „crnih fondova“ i nikakve utaje poreza, a od prekjučer kaže da je za prevaru i utaju kriv samo i isključivo Frank Agrama, koji da je radio u Berlusconijevu poduzeću iza Berlusconijevih leđa a u korist Berlusconija. Ako je to istina, prvi put se netko pozabavio kriminalom da bi bio dobročinitelj drugome, posve nesvjesnome. Berlusconi zapravo ne zahtijeva da to senatori povjeruju. On samo zahtijeva da oni to provjere pa tek onda glasaju. Ukratko: kupuje vrijeme.
Najsmješnije je što je Berlusconi potrošio, kaže, 200 milijuna eura na dosadašnju liniju obrane: da cijene Paramountovih filmova, kupovanih za Mediaset i prikazivanje na Berlusconijevim televizijskim mrežama, nisu bile „napuhane“ kako bi se tako stvorena razlika isisala u „crne fondove“. Zlatom su plaćeni konsultanti i vještaci koji su se kleli da tu nije bilo nikakva napuhivanja.
Sada, pak, Berlusconi prihvaća nalaze po kojima cijene jesu bile „napuhane“, ali da su se o tome, iza njegovih leđa, dogovorili posrednik Frank Agrama, Mediasetov menedžer Lorenzano, te Bruce Gordon, tadašnji šef inozemne distribucije u Paramountu. Da je Agrama nasamario Berlusconija. Da je to sve znala ključna svjedokinja Dominique O’Reilly-Appleby, u ta doba Agramina šefica računovodstva, koja je tek sada doznala da je nevini Berlusconi zbog toga osuđen pa je, šokirana, odlučila svjedočiti. A Berlusconi, kaže, toga Gordona nikada sreo, nikada znao za njega.
Samo nekoliko sati bilo je dovoljno da se pokaže kako su sva ta Berlusconijeva otkrića gole laži.
Još 2004 je, ispitivan u Münchenu, Alfredo Cuomo (optužen zajedno s Berlusconijem i Agramom, umro prije definitivne osude) svjedočio da su Agrama, Lorenzano i Gordon zajedno dogovarali i realizirali transfere novca, ali u Berlusconijevu korist i za njegov račun. Sve to su suci propitali još u prvom stupnju, ničega novoga. Stoga u prvostupanjskoj presudi suci pišu u obrazloženju da je „pretpostavivo da je Agrama imao zajedničke interese s Gordonom, ali je također posve nedvojbeno da su odnosi Paramount/Agrama/Mediaset ostali nepromijenjeni i pošto je Gordon izišao iz Paramounta“.
Appleby, navodna ključna svjedokinja, laže besramno u priopćenju koje je Berlusconi dijelio novinarima u ponedjeljak kao ključan dokaz.
Ona tvrdi da je očevidac da „mr. Agrama“ i „mr. Gordon“ nisu imali nikakav odnos ni poznanstvo s „mr. Berlusconijem“. I nju i Berlusconija demantira fotografija na kojoj se Berlusconi u svojoj rezidenciji grli s Gordonom, koji je taj snimak objavio na depliantu „Bruce Gordon & Friends“ kojim je privlačio investitore za svoj novi samostalni posao.
Nije istina ni da je tek u lipnju 2013 doznala da je Berlusconi optužen, jer je još u veljači 2007 švicarski savezni sud obavijestio Tužilaštvo u Milanu da je odbio žalbu Franka Agrame i Dominique O’Reilly-Appleby protiv zatvaranja računa Ragtime/Gander u UBS-u, što je baš u postupku protiv Berlusconija zahtijevao tužilac Fabio d e Pasquale kad su njegovi konsultanti otkrili da je na taj račun (koji su vodili Gordon i Appleby) završilo 4,3 milijuna dolara koje je Mediaset platio za Paramountove filmove i koji su prethodno prošli preko računâ dviju Gordonovih tvrtki u Hong Kongu: Wiltshire Trading i Harmony Gold. UBS-ov bankar Luca Dermitzel je u siječnju 2008 svjedočio da je vlasnica računa Ragtime/Gender zaista bila „gospođa O'Reilly“ (tj. Appleby) i da je Gordon na tom računu bio samo jamac. DakleAppleby je itekako znala za što je Berlusconi optužen davno prije lipnja 2013.
Zašto je onda dala izjavu kojom je Berlusconi slavodobitno mahao? Tko će ga znati. Talijanski Vrhovni kasacijski sud je ustanovio da je Berlusconi platio 600.000 dolara engleskom odvjetniku Davidu Millsu da bi lažno svjedočio u njegovu korist. Odvjetnik Cesare Previti je dobio 11 godina zatvora među inim i zato što je Berlusconijevim novcem potkupio suca Vittorija Metu da presudi u korist Berlusconija. To nije nikakav dokaz da je Berlusconi podmitio Dominique Appleby. Možda je ona pala samo na njegov šarm, na njegovu „mlohavu guzicu“, kako ju je s puno ljubavi opisala Nicole Minetti.
Kog vraga Berlusconiju treba kupovati vrijeme, kad se ionako čeka da u prosincu Vrhovni kasacijski sud potvrdi ostatak presude za aferu Mediaset, kojom će mu biti zabranjeno obavljanje javnih dužnosti na dvije godine?
Berlusconi umire od straha da će ga, netom izgubi senatorski status, u istražni zatvor strpati istražni suci u Napulju, koji vode protiv njega postupak za kupovinu senatora koji su stoga 2008 izišli iz Prodijeve većine i tako srušili njegovu Vladu. Iz Napulja poručuju da to ne kane - ali dobar je strah kome ga je Bog dao.
S druge strane, Berlusconi se kune da ne kani bježati iz Italije poput svoga kuma Bettina Craxija u doba „Čistih ruku“, da je izmišljotina da mu je Putin dao diplomatsku putovnicu za zastupanje Rusije u Vatikanu. Demantirao je to i Putinov predstavnik za novinstvo.
Sada samo treba vjerovati u njihovu istinoljubivost. Vjeri, kao što se zna, ne trebaju dokazi.