Kajanje zbog povijesnih nepravdi nacionalna je 'zabava' u Njemačkoj, ali čak i prema njemačkim standardima, nedoumice, moralna i druga propitkivanja o politici Berlina prema Rusiji izlaze iz svih okvira. Otkako je Rusija napala Ukrajinu 24. veljače, mnogi njemački političari javno su priznali da su pogriješili u vezi ruskog predsjednika Vladimira Putina. Čak se i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier ispričao, rekavši da je bila pogreška na temelju trgovine i energenata graditi mostove s Moskvom.
"Gorka je spoznaja da smo 30 godina inzistirali na dijalogu i suradnji s Rusijom", kaže Nils Schmid, glasnogovornik za vanjske poslove Steinmeierove stranke, socijaldemokrata lijevog centra (SPD). "Sada moramo priznati da to nije uspjelo. Zato moramo ući u novu eru europske sigurnosti", dodao je Schmid, kako prenosi BBC.
Tu novu eru je njemački socijaldemokratski kancelar Olaf Scholz nazvao "Zeitenwende" - što doslovno znači "prekretnica" - u sada već poznatom govoru u njemačkom parlamentu nekoliko dana nakon početka ruske invazije.
To u biti znači odustajanje od pravila o izvozu oružja, veliko povećanje izdataka za obranu i prestanak uvoza ruske energije. Ruski projekt plinovoda Sjeverni tok 2 do Njemačke već je obustavljen nedugo nakon početka invazije, što je bio prvi udarac koji je Berlin zadao Moskvi kao odgovor na to. "U doglednoj budućnosti, do suradnje s Rusijom neće doći. Radit će se više o politici obuzdavanja i odvraćanja i, ako bude potrebno, obrani od Rusije", kaže Schmid.
To su neočekivano 'jastrebovske' riječi za stranku koja je do prije sedam tjedana vjerovala da njemačka povijesna krivnja i moralna dužnost da se iskupi za nacističke zločine zahtijeva mir s Rusijom pod svaku cijenu.
Mijenja se njemački pogled na vlastitu povijest
No, u Berlinu se rat u Ukrajini osjeća vrlo bliskim. Snimke granatiranih ukrajinskih zgrada izgledaju kao njemački gradovi u Drugom svjetskom ratu, a trećina od milijuna izbjeglica, uglavnom žena i djece, koje pristižu na njemačke željezničke postaje, mnoge ovdje podsjećaju na njihove roditelje ili djedove i bake dok su 1945. bježali od ruskih vojnika.
Čak se i njemački pogled na vlastitu povijest mijenja. Sve do invazije uvriježeno je mišljenje bilo da je do ponovnog ujedinjenja Njemačke došlo zahvaljujući dijalogu drugog kancelara SPD-a Willyja Brandta s Moskvom. No, sada je rasprava doživjela obrat, uz podsjećanja da je Brandtova diplomacija bila poduprta snažnim odvraćanjem, uključujući zapadnonjemački obrambeni proračun koji je iznosio 3 posto BDP-a.
Pitanje njemačke povijesne ratne krivnje također poprima nijanse. Prije ruske invazije vlada se protivila isporuci oružja Ukrajini zbog nacističkih zločina kojima je bila izložena Rusija. "Pod Putinom je službena ruska politika pokušavala monopolizirati sjećanje na Drugi svjetski rat za izgradnju bilateralnih njemačko-ruskih odnosa", objašnjava Schmid. A to je dijelove njemačkog društva učinilo slijepima na patnju Ukrajinaca tijekom rata, dodaje on. Sada, pak, postoji veća svijest o traumama nanesenima Ukrajini pod nacistima.
Retorika Berlina doživjela je dramatičan zaokret. No, istovremeno se neki pitaju slijede li i djela taj verbalni zaokret dovoljno brzo. Zasigurno tople riječi podrške nisu dovoljne ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, koji je kritizirao kontinuirano oslanjanje Njemačke na rusku naftu i plin. U intervjuu za BBC prošlog tjedna, Zelenski je uplate za rusku energiju nazvao "krvavim novcem", a planirani posjet Kijevu njemačkog predsjednika Steinmeiera otkazan je u zadnji čas.
Izvješća o tome što se dogodilo su proturječna - neki ukrajinski dužnosnici kažu da Steinmeier nije bio "nepozvan". No, njemački političari i komentatori zasigurno tumače neostvareni posjet kao znak nepovjerenja Ukrajine prema njemačkom predsjedniku, koji je kao ministar vanjskih poslova pod kancelarkom Angelom Merkel godinama pokušavao postići mir suradnjom s Rusijom.
'Dilema koju je Njemačka sama stvorila'
"Naši nas partneri promatraju i kažu: OK, radiš 'prekretnicu', ali što ti radiš u praksi?" kaže Claudia Major, specijalistica za obranu u njemačkom Institutu za međunarodna i sigurnosna pitanja (SWP). "Po pitanju sankcija smo stidljivi, a po pitanju isporuke oružja ponašamo se nevoljko. Tako da se s pravom pitaju o čemu se radi u toj 'prekretnici', a s obzirom na to da je Njemačka velika ekonomska, vojna, politička sila koja se nalazi usred Europe, što god da radimo čini razliku, u dobrim ili u lošim aspektima".
Njemačka se obvezala sankcionirati uvoz ruske energije, ali istovremeno želi postupno ukidanje uvoza, a ne trenutačni embargo. Vlada tvrdi da bi trenutačni embargo Njemačku doveo u recesiju, koja bi bila plaćena, između ostaloga, i stotinama tisuća radnih mjesta. "Ovo je dilema koju je Njemačka sama stvorila", tvrdi politologinja Liana Fix, voditeljica Zaklade Körber, istraživačkog centra za vanjsku politiku sa sjedištem u Hamburgu i uredom u Berlinu. "To je očito drugim zemljama teško prihvatiti, onima koje su spremne nastaviti s embargom i obavile su već svoju domaću zadaću u vezi redistribucije energije".
Ironično, političar iz stranke Zelenih, ministar gospodarstva Robert Habeck, koja godinama poziva na energetsku neovisnost od Rusije, je taj mora riješiti ovu dilemu.
Kada je u pitanju vojna potpora Ukrajini, Berlin navodi da je spreman poslati oružje koje god Kijevu treba. No, postoje tvrdnje da se neka ministarstva zapleću u birokraciju. I tu je političarka iz redova Zelenih, ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, ta koja nastojati gurati vladajuću koaliciju da ide brže. Ona je pozvala na isporuku teškog naoružanja, poput tenkova ili borbenih zrakoplova, za Ukrajinu.
U međuvremenu, čini se da kancelar izbjegava odgovoriti na pitanje kada ga se upita, vjerojatno nervozan da ne bi izgubio potporu svoje stranke. Olaf Scholz nalazi se u situaciji da mora držati svoju stranku po strani, vladati u trosmjernoj koaliciji i preko noći preokrenuti njemački pacifistički identitet opterećen krivnjom. No, čak i njegovi saveznici smatraju da bi kancelar trebao barem bolje komunicirati o tome što se događa. Jedan govor u parlamentu i nekoliko televizijskih emisija nisu dovoljni, ističe Major.
Prekretnica i na razini pojedinca
U međuvremenu, čini se da mnogi Nijemci kao pojedinci prolaze kroz svoju 'prekretnicu'. Ariane Bemmer, kolumnistica lista Tagesspiegel, pisala je tako o ponovnoj procjeni vlastitih osjećaja prema Rusiji. "Definitivno sam pogriješila, to je kao da sam izgubila prijatelja", kaže Bemmer.
Kao i mnogi u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj 80-ih godina prošlog stoljeća, Bemmer je bila je oprezna prema kapitalizmu američkog tipa. Kupila je knjigu "Ami Go Home" (Ami u njemačkom jeziku označava Amerikanca, posebno se odnosi na ljude iz Sjedinjenih Država, uključujući američke vojnike u Njemačkoj i to je bio je slogan, odnosno politička krilatica koja je bila posebno raširena u zapadnoeuropskoj sferi utjecaja i u zemljama istočnog bloka, a usmjerena protiv prisutnosti američkih snaga u nekoj zemlji, op. a.) nikad je nije pročitala, ali je smatrala da će dobro stajati na njezinoj polici te su je zaintrigirale reforme u Rusiji.
"U Americi ste imali Ronalda Reagana kao predsjednika, što je za nas bio šok. Mislili smo: Što će on učiniti, taj ludi glumac sa svojim kaubojskim čizmama? Hoće li zapaliti svijet? Rusija je bila mjesto gdje su se događale sve dobre promjene, perestrojka, sloboda, vjetar promjene", kaže ona.
Malo tko u Njemačkoj to sada misli. U jednoj nedavnoj anketi, 55 posto Nijemaca izjasnilo se da bi Berlin trebao u Ukrajinu poslati teško naoružanje, poput tenkova i borbenih zrakoplova, kako bi se zemlja mogla boriti protiv Rusije. Za Ariane, kao i mnoge druge Nijemce, svaki dugotrajan rusofilski romantizam zauvijek je nestao onog dana kada su Putinovi tenkovi prešli granicu Ukrajine.