Boljševička revolucija u carskoj Rusiji i građanski rat koji je uslijedio na površinu vojno-političkih zbivanja izbacili su niz živopisnih osoba od kojih bi velika većina u mirnodopskim vremenima najnormalnije završila u zatvoru ili ludnici. Bilo je tu raznih tipova, od manijakalnih ubojica i masovnih silovatelja do pljačkaša i vjerskih fanatika, no među svima njima najviše se isticao pribaltički barun Nikolaus Roman Fjodorovič Ungern von Sternberg koji se smatrao reinkarnacijom Džingis-kana. Britanski autor James Palmer godinama je istraživao barunov život po ruskim, kineskim i mongolskim arhivima, te je predani rad rezultirao knjigom “The Bloody White Baron: The Extraordinary Story of the Russian Nobleman Who Became the Last Khan of Mongolia” (Krvavi bijeli barun: Izuzetna priča o ruskom plemiću koji je postao posljednji mongolski kan).
Živopisna obitelj
Sam barun potječe iz drevne plemićke obitelji koja se borila još u križarskim ratovima, a jedan njegov predak ostavio je svoje kosti pred zidinama Jeruzalema boreći se u vojsci Rikarda Lavljeg Srca. Obitelj odlazi u 12. stoljeću na Baltik gdje se pridružuju Redu teutonskih vitezova i stoljećima neprekidno ratuju. Sama obitelj imala je više živopisnih članova. Heinrich Ungern von Sternberg zvan Sjekira sijao je strah po viteškim turnirima diljem Europe i iza sebe je ostavio više od stotinu leševa. No seljaci su se najviše bojali Wilhelma Ungerna koji je živio u 18. stoljeću. Bavio se crnom magijom i alkemijom, a među svojim podanicima bio je poznat kao “brat Sotone”. Na Romana je najviše utjecao njegov djed koji je gusario po Indijskom oceanu i otamo donio budizam koji je začarao mladog baruna. U skladu s vojničkom tradicijom svoje obitelji barun je upisan na prestižnu carsku vojnu akedemiju u St. Peterburgu. Jedva je čekao bilo kakav rat u kojemu bi pokazao svoje vojničke i organizacijske vrline. Sreća mu se osmjehnula 1905. godine kada je počeo Rusko-japanski rat. No barun nije stigao ni do bojišta, a Japanci su već potpuno porazili ruske vojne snage. Za taj poraz, koji je pred očima svijeta ponizio carsku Rusiju, Roman je krivio ruske seljake i inteligenciju.
“U Rusiji, gdje su seljaci grubi, neobrazovani, divlji i neprestance srditi, koji mrze sve i svakog, a da ne razumiju zašto. Sumnjičavi su i materijalistički, bez ikakvih svetih ideala. Ruska inteligencija živi u svijetu imaginarnih ideala, bez ikakve stvarnosti. Imaju snažan poriv da kritiziraju sve, no nedostaje im stvaralačke snage. Nemaju ni snagu volje, ustrajni su tek u neprestanom blebetanju”, zapisao je Roman u svom dnevniku i pritom čvrsto odlučio da mora poraditi na duhovnoj obnovi ruskog društva. Vojska ga šalje 1913. godine u Mongoliju kako bi kao savjetnik pomogao mangolskim snagama koje su se borile protiv kineske intervecije. To je bio prvi Romanov susret s Mongolijom, zemljom koja će obilježiti cijeli njegov život. Početkom Prvog svjetskog rata prebačen je na zapad, gdje sa svojom jedinicom sudjeluje u surovim borbama protiv Nijemaca u Istočnoj Pruskoj. Tu je već počeo razvijati ideje o militantnom budizmu. Svojim vojnicima uveo je celibat, a da bi zadovoljio njihovu narav, davao bi im neograničene količine alkohola, hašiša i opijuma.
Demontaža Moskve
“Tad smo pili do bijele groznice, delirium tremensa. Nisam uspio organizirati red, no okupio sam oko sebe tristotinjak ljudi, vrlo odvažnih i nadasve okrutnih. Bili su heroji u ratu protiv Njemačke. No s vremenom je njihova borbena moć zbog stalnog opijanja i drogiranja rapidno opadala pa sam ih morao ukloniti jednog po jednog. Na kraju je ostala samo šačica od onih prvotnih tristo”, zapisao je Roman koji je kasnije umnogme radikalizirao svoj militanti budizam i odnos prema vojnicima.
Izbijanje revolucije strašno je pogodilo Romana te je odmah s nekolicinom svojih oficira prisegnuo na lojalnost caru. U revoluciji je vidio opasnost za duhovni razvoj Rusije i smatrao ju je najvećim zlom protiv kojega se mora boriti do zadnje kapi krvi. Za izbijanje revolucije krivio je Židove, koje je kasnije dok je vladao Mongolijom likvidirao do posljednjeg. Kako su snage kontrarevolucije i bjelogardejci koje su predvodili admiral Aleksandar Kolčak i generali Anton Ivanovič Denikin te Pjotr Nikolajevič Wrangel gubili bitku za bitkom od Crvene armije, Ungern von Sternberg sa svojim se vojnicima povlači sve dalje u Sibir. Kako je prije rata već uspostavio veze u Mongoliji, odlučio je skloniti se s ostacima svoje vojske u tu zemlju. S lakoćom je porazio kinesku vojsku koja je okupirala Mongoliju i na prijestolje vratio Bogdo Khana kojeg su Kinezi zatočili u manastiru Manjushri Khiid. No, Bogd je bi samo lutak u Ungernovim rukama i zapravo se nalazio u kućnom pritvoru, dok je barun bi jedina prava vlast u Mongoliji. Odmah je reorganizirao državnu upravu i sanjao je o restauraciji Mongolskog Carstva koje bi obuhvaćalo Kinu i Rusiju do Urala, uključujući sve azijske narode plus britanski Pakistan i nezavisni Afganistan. Njegova vizija globalnog budističkog carstva uključivala je, među ostalim, i demontažu Moskve, koju je valjalo zamijeniti gradom šatora. Zidane gradove Ungern Sternberg smatrao je središtima zla, u njihovoj čvrstoći vidio je stvarni uzrok mizeriji života. Za Ungern Sternberga stvari su ionako bile potpuno jasne: “Samo evolucija vodi do istine; ja sam taj proces. Bijelu gardu mongolski monarhisti isprva su slavili kao osloboditelja, no svega mjesec dana nakon što se proglasio vladarom, protiv Ungern Sternberga izbio je narodni ustanak. Iako se u osnovi temeljio na učenjima budističke teologije, Ungern Sternbergov režim odlikovao se prije svega okrutnošću i terorom. Kako se eksperiment s opijanjem i drogiranjem vlastitih vojnika pokazao neuspješnim i neučinkovitim, Ungern je promijenio metodu. Svim unovačenim vojnicima prvog dana stupanja u njegove redove dao bi neograničene količine alkohola, hašiša i opijuma, te bi od njih očekivao da se sutradan otrijezne. Oni koji se nisu otrijeznili bili su ubijeni na licu mjesta. Za svako daljnje konzumiranje alkohala ili droge bila je propisana smrtna kazna. Ostavio je uredbu o celibatu, no kako bi zadovoljio “životinjske nagone” svojih vojnika, uveo je jedan aneks. Ne smije se općiti sa živom ženom, dok je s mrtvom to dopušteno. Bilo je mnogo slučajeva da su njegovi vojnici ubili djevojku pa bi je onda desetorica “uživala” dok je još topla.