Zadnji, 148. pilot Pelješkog mosta u morsko dno zabijen je u lipnju 2019. godine. Uspješan završetak prve faze radova proslavljen je vatrometom, ali slavlje je ubrzo zamijenila velika zabrinutost.
Ispod stupa broj 12, zadnjem koji se nalazi u moru na pelješkoj strani, u jednom od pilota zapela je glava bušilice koja je trebala probušiti rupu duboku oko sedam metara. Pilot je dugačak 56 metara i vanjskog promjera 1,8 metara. Impresivna bušeća glava bušilice dugačka pet metara i promjera 1,60 metara nije mogla proći kroz cijev. Prema projektu, piloti ovog stupa sidre se armaturom i ispunjavaju betonom. Kineski inženjeri shvatili su da se na dnu nešto dogodilo. Višestrukim pregledima robotiziranim kamerama nije utvrđeno potencijalno oštećenje čelične cijevi, ali bilo je jasno da postoji neki problem. Opseg i detalji oštećenja mogli su se utvrditi samo spuštanjem ronilaca na mjesto nezgode na dubinu od 50 metara.
CBRC ima ugovor sa splitskom tvrtkom Stijeg, specijaliziranom za podvodne radove čiji su ronioci zaronili kako bi utvrdili što se dogodilo.
Na 50 metara dubine dočekali su ih mrak, mulj, vidljivosti je bila ravna nuli. "Samo na opip uspjeli smo utvrditi da je došlo do deformacije pilota. Prilikom udara u tvrdu stijenu cijev se iskrivila u dužini od oko dva metra." Kinezi su bili šokirani jer tako nešto uopće nisu očekivali. No, sada je trebalo naći rješenje problema.
Projektant Marjan Pipenbaher jasno je kazao da se pilot mora učvrstiti prema projektu jer bi u suprotnom bila ugrožena stabilnost stupa, a time i mosta. Vađenje pilota ili zabijanje novog pored ovog oštećenog nije dolazilo u obzir te je zaključeno da će se rezati deformirani dio cijevi. Inženjeri CRBC-a predložili su da se primijeni metoda rezanja egzotermnim elektrodama za mokro rezanje u unutrašnjosti cijevi pilota. No, ta je metoda u morskom dnu iznimno opasna po život ronioca zbog elektrolize – razdvajanja kisika i vodika.
"Vodik, vrlo eksplozivan plin nakupljen u džepovima, potaknut visokom temperaturom pri gorenju elektrode eksplodira tako da može doći do stradanja ronioca. Dugo mi je trebalo da Kineze uvjerim kako ta metoda nije dobra i da je ne želimo primijeniti, na što je upozoravao i iskusni voditelj ronilaca Dalibor Prikaski", ističe Bojan Martić iz tvrtke Stijeg. On je već tada okupljao tim ronilaca koji će obaviti posao uklanjanja dijela cijevi teškog oko jednu tonu.
"Tražio sam iskusne ronioce za ovako složen posao na području Hrvatske i srednje Europe. "Poslao sam upite na 60, 70 adresa. Samo njih pet mi se javilo da je spremno ući u taj posao, pet Hrvata", ističe Martić. Tim je na kraju brojao 15 ljudi.
Uz Martića je bio Dalibor Prikaski kao voditelj operacije i ronilačkog tima i Jakov Zelenčić, kontrolor plinskih mješavina i podvodni rezač, udarni član tima. U timu je bio i Nikša Kaleb, proslavljeni hrvatski rukometni reprezentativac.
Nakon što su Kineze odgovorili od ideje rezanja elektrodama, Martić im je s voditeljem tima Prikaskim predložio rezanje cijevi kumulativnim ciljanim eksplozijama. Naime, kumulativna eksplozija reže efektom plazme koja usmjerenom eksplozijom pravi rez. Kinezi prihvaćaju prijedlog. Uslijedile su pripreme i planiranje u jeku pandemije.
Angažirani su stručnjaci, profesori s Geološko-rudarskog fakulteta u Zagrebu, a za vođenje minerskih poslova i nabavu eksploziva zadužena je specijalizirana tvrtka Geoblast iz Karlovca. Na njihovom poligonu izvođene su pokusne eksplozije, a potom je na Pelješcu napravljen manji poligon za testiranje.
"Imali smo komad pilota, stavili bismo ga u more na desetak metara dubine te iznutra montirali kutiju u kojoj je bio eksploziv i tako simulirali situaciju koja nas je čekala na 50 metara dubine. Rezultati u plitkome moru bili su zadovoljavajući, dovoljno da nas ohrabre na operaciju rezanja kumulativnim punjenjem", prisjeća se Martić.
U lipnju 2020. godine ronioci svaka dva tjedna zaranjaju četiri-pet puta u pilot i postavljaju eksploziv po označenoj trasi deformacije cijevi. Martić priznaje da rezultati nisu ispunjavali očekivanja. "Rezultat je bio polovičan i loš zbog visokog pritiska u podmorju, kutije bi se deformirale pod pritiskom i minimalni defekt konstrukcije kutije s eksplozivom nije davao rezultat. Nakon tri mjeseca izrezali smo samo trećinu trase. Bili smo frustrirani i mi i Kinezi." U to vrijeme segmenti rasponske konstrukcije mosta bili su dopremljeni na Pelješac i spremala se njihova montaža. No, spajanje mosta s poluotokom nije dolazilo u obzir dok se ne riješi pilot na stupu broj 12. Na tom dijelu mosta radovi su potpuno stali.
Nakon što je odbačena metoda rezanja cijevi kumulativnom eksplozijom, Martić CBRC-u predlaže prvu predloženu, pa onda odbačenu, mogućnost – rezanje egzotermnim elektrodama za mokro rezanje u kombinaciji s podvodnom rezačicom na hidraulični pogon. "Ključno je bilo riješiti izvlačenje neželjenog produkta rezanja elektrodama izvan pilota", ističe Martić. Prodor materijala, mulja i kamenja s vanjske strane pilota, dodatno je otežavao posao roniocima.
Prvo se elektrodama rezala stijenka do debljine 60 mm. Kada bi se stijenka stanjila na 5-8 milimetara, počelo bi se rezati hidrauličnom rezačicom. I ponovno je prošlo dosta vremena da Kinezi prihvate ovaj prijedlog.
Uz sve mjere osiguranja, prvi zaron dogodio se 26. lipnja 2020. "To još nitko u svijetu nije napravio. Rezanje pilota s unutarnje strane u izvedbi ronilaca. Naftne kompanije režu stijenke cijevi ili pilota uz pomoć robota, isušuju pilote i prave suhe komore i uz pomoć robota obavljaju rezanje. To na Pelješcu nije bilo moguće", naglašava Martić, jer je pilot uronjen od morske površine do dna 25 metara, a potom još 25 metara zabijen u slojeve morskog dna što znači da je unutar stupa ronilac na ukupnoj dubini od 50 metara s vanjske strane imao gomilu mulja koji je konstantno prodirao unutra.
U sljedeća tri mjeseca, koliko je trajalo rezanje cijevi, ronioci su napravili 200 zarona ili ukupno oko 50 sati. U cijev promjera 1,68 metara spuštali bi se kao padobranci sa skupljenim laktovima i nogama. Dva tima u cijev su ulazila svaki drugi dan tako da se radilo šest radnih dana u tjednu. "Dnevno bi se obavilo četiri do šest zarona, od toga su dva do tri bila tehničke prirode. Spuštanje alata, montaže sistema i ostalo. S pripremom, ronjenjem, rezanjem i izranjanjem jedan zaron trajao je oko sat i pol." Najkraće je trajalo rezanje cijevi.
"U jednom zaronu ronilac bi operativno odradio 10 do 12 minuta. U tom vremenu jedan ronilac bi napravio rez od pet do deset centimetara u dužinu, što bi sljedeći morao ponavljati jer debljinu stijenke od 80 mm specijalnog čelika nije bilo jednostavno probiti. Ronili su na plinske mješavine. Spuštali su se Trimixom – plinskom mješavinom za ronjenje obogaćenom helijem, a po izlasku na dvadesetom metru čekala ih je boca s Nitrox mješavinom u kojoj je povećana koncentracija kisika radi kraće i kvalitetnije dekompresije.
Nakon tri mjeseca deformirani dio cijevi je odrezan i trebalo ga je izvaditi kroz cijev pilota. Ronioci su na odrezanom komadu napravili rupu kako bi ga dizalica mogla zakačiti. No ni taj dio nije išao bez poteškoća. Trebalo je taj komad izglavljivati unutar cijevi pa je vađenje potrajalo punih deset dana. Kada je krajem rujna 2020. posao završen, slijedilo je olakšanje i veliko slavlje. Ali ovaj put bez vatrometa. Gradnja mosta s pelješke strane mogla se nastaviti.
"Nitko nikad u svijetu nije napravio nešto ovakvo", ponosno ističe Martić i dodaje: "Zahvalan sam dragom Bogu što su ronioci prošli kroz ovu avanturu opasnu po život bez ijedne ozljede."
Veliki specijal Jutarnjeg lista o Pelješkom mostu pronađite ovdje.
