Protekli četvrtak i petak, dva dana u lipnju, već mi sada djeluju pomalo nestvarno. Sve dok se ne pogledam u špigl i ne opazim koliko sam izgorio po licu, vratu i rukama. “Imaš pruge ko fizički radnik”, govorili su mi moji mrtvi.
No, tko ih ne bi imao, samo da je stajao dva-tri sata na obronku Velebita, na krševitoj zaravni, na temperaturi iznad 30 stupnjeva Celzija? Pa makar promatrao zelenkastu Zrmanju na dnu kanjona, u perspektivi. Pridružio sam se, ovdje, velikoj skupini od 150, možda 200 ljudi, većinom stranaca: Nijemaca, Austrijanaca, Švicaraca, Čeha, Rusa itd. Svi su oni članovi svojevrsnog fan cluba Winnetoua, slavnog književnog junaka, protagonista istoimenog romana Karla Maya (1842.-1912.) u tri sveska, i još cijelog niza drugih njegovih romana.
Bruno Konjević/CROPIX
Zatvorska ideja
Ali, sada su to samo ljudi izgubljeni u pustoši. Besciljno lutaju uokolo s pogledom na “pravi” wigwam, i skrivaju se pod bijelim baldahinom pred snagom sunca.
Neki se osvrću prema malom Alanu u daljini, kamo bi po planu trebali krenuti odavde. Da malo dalje ne stoje četiri autobusa, desetak osobnih automobila i drveni stol s napicima, mogao bi ovo biti prizor iz nečije fatamorgane.
Spomenuti se indijanski poglavica, iz plemena Apači, pojavio na filmskom platnu točno prije 50 godina. I to u filmu “Blago u Srebrnom jezeru”, prema istoimenom romanu spomenutog pisca, koji u Ameriku nije nogom kročio iako mu se radnja većine romana, vesterna, zbiva baš u Arizoni i Coloradu. Karl May osmislio je Winnetoua u njemačkom zatvoru. Pred filmskom kamerom taj je lik oživio baš ovdje, na Pariževačkoj glavici gdje ga svi čekamo.
Bruno Konjević/CROPIX
Petnaest kilometara
Ali, nismo toliko šašavi, unatoč vrućini, da čekamo knjiški ili filmski lik. Utjelovio ga je francuski glumac Pierre Brice (83) na njemačkom jeziku. On je razlog tolikom i takvom strpljenju.
Glumac kasni već cijeli sat, pa me intrigiraju osobe koje gore na suncu skupa sa mnom. Tim više što sam od Marijane Marasović, predsjednice tamošnje Turističke zajednice, čuo da je svaka od njih uplatila 400 eura za manifestaciju od četiri radna dana, a bez cijene polupansiona u hotelu Alan u Starigradu Paklenici, što iznosi oko 250 eura po glavi sudionika.
Za tu cifru doista bi vrijedilo imati kišobran nad glavom. No, samo su dva u ulozi suncobrana među nama.
“Hodao sam ovuda po petnaest kilometara dnevno”, govori mi filmski režiser Vladimir Tadej, sjedeći u tankoj sjeni jednog džipa. “Ovdje nije bilo nikakvih cesta, to smo mi probili”, dodaje.
Scenografija filmova
Tadej se pojavljuje ovdje u ulozi scenografa gotovo svih 11 filmova s Winnetouom. Njegove su oči pokrivene sunčanim naočalama, a skrivaju svaku nostalgiju i žal za prolaznim. Prisjetio se puta u Pakistan sa svojim igranim filmom “Družba Pere Kvržice” po Mati Lovraku.
Kada smo sinoć pili bijelo vino u hotelu Alan, o trošku njegova direktora Jole Petričevića, Tadej je spomenuo kako je na ime scenografskog posla u unosnom njemačkom serijalu o Winnetou znao godišnje primati po 15.000 do 20.000 maraka. “A ja nisam dobio ništa”, rekao je Mirko Boman (86), jedan od stalnih domaćih glumaca u istom serijalu. “Čak su Austrijanci imali moju sličicu u čokoladicama, a meni opet ništa”, prisjetio se Boman. “Da, ali ja sam se o svemu tome dogovorio u Berlinu”, primijetio je Tadej. “A ja u Zagrebu, u Jadran filmu”, rekao je poznati glumac i ispričao nam masni vic.
Bruno Konjević/CROPIX
Brojni obožavatelji
Njegovu stolu stalno su prilazili obožavatelji koji ga se sjećaju iz filmova. Pristojno bi pitali, i zatim ga fotografirali. “Oni imaju fotografiju, zatraže potpis, pa fotografiju s potpisom prodaju za pet eura”, spominje Boman. Dugo smo sjedili i ćaskali o koprodukcijama. Zapravo, čekali smo dolazak slavnog francuskog glumca, prvog na odjavnoj špici, dok je Boman bio četvrti.