Neva Šibl, dugogodišnja sutkinja Vrhovnog suda Hrvatske i nesuđena balerina, udovica narodnog heroja i partizanskog generala te prvog
‘službeno’ proglašenog hrvatskog nacionalista Ivana Šibla, s kojim je bila u braku gotovo 40 godina, prvi put otkriva kako je nastao HDZ, kako je stvoren HRT, sve o tajnim sastancima hrvatskih političara s Titom uoči Hrvatskog proljeća...
ovim turbulentnim vremenima, kada mnogi pokušavaju povijest pisati iznova, ratna i poratna svjedočanstva narodnog heroja i partizanskog generala, prvog “službeno” proglašenog hrvatskog “nacionalista” Ivana Šibla, više su nego dragocjena i danas. Dok sjedim u zagrebačkom hotelu Dubrovnik s njegovom suprugom Nevom Šibl, nesuđenom balerinom i dugogodišnjom sutkinjom Vrhovnog suda Hrvatske, izviru sjećanja na dramatične događaje koje je Šibl opisao, ali i neki posve nepoznati detalji.
”Nitko ne zna za jedan događaj iz svibnja 1970. godine kada se hrvatsko rukovodstvo sastalo s Josipom Brozom na Krku, gdje je otvoren aerodrom. Među njima bio je i moj suprug, a Tito im se direktno obratio ‘znam da ste u pravu, ali svi su protiv vas’. Neposredno prije toga na večeri kod nas, na kojoj su bili Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i još neki, Miroslav Krleža je pred svima rekao: ‘Djeco, pilite granu na kojoj sjedite’. Sve što se poslije događalo ionako znate”.
Gospođa Neva, koja je u braku s Ivanom Šiblom bila gotovo četrdeset godina, prisjeća se i posljednje večeri prije nego što je njen suprug završio u bolnici i umro. “U ožujku 1989. godine okupilo se kod nas puno njih, Savka, Miko, Srećko Bijelić, dok Tuđmana nije bilo iako je godinama stalno dolazio. Nekako se poveo razgovor treba li Tuđman biti predsjednik stranke, pa su neki čak tvrdili da to nije dobro i zbog činjenice što je bio u zatvoru. Šibl je tada rekao: ‘Samo vi govorite, jedini Tuđman ima hrabrosti za Hrvatsku nešto učiniti’. Bila je subota, sjećam se da su to su bile i posljednje riječi moga supruga prije nego što sam ga u ponedjeljak, kada mu je pozlilo, odvezla na Rebro. Imao je infarkt i nakon deset dana je umro”.
Upoznao ih Bulajić
Životna priča Ivana Šibla, partizana kojem je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971., intrigantna je i čudesna. Šiblovi su zapravo Schieblovi, majka mu je bila njemačka Židovka, a stara obitelj došla je iz Galicije, gdje su bili tiskari. Šiblov djed bio je u Požegi gradonačelnik, a Strossmayer je bio i tutor jednoj članici obitelji. Na njemačkom ratnom sudu Ivan Šibl bio je 1941. godine osuđen na smrt i jedva je uspio otići u partizane, da bi četiri godine kasnije bio gorko razočaran što su mnogi drugi, prije zagrebačkih partizana iz Desetog korpusa, u kojem je bio politički komesar, pohitali ući u oslobođeni Zagreb. Nevjerojatan je bio Šiblov put od Titova miljenika, urednika Borbe i predsjednika Dinama, osnivača Televizije Zagreb i direktora RTV-a do disidenta prisilno umirovljenog i isključenog iz Saveza komunista.
“Šiblove su osnovne karakteristike bile humanost i duhovitost. Volio je ljude i volio se družiti s njima. Njegove duhovite replike godinama su se prepričavale. Kada su ga pitali, nakon svih onih diverzantskih i ratnih dana, ali i iskušenja poslije rata, bi li opet išao u partizane, ‘u šumu’, odgovarao je: ‘Ni u park.’”
A počelo je gotovo glamurozno, velikom ljubavi moćnoga generala, političkog komesara Zagrebačke vojne oblasti i mlade balerine koja je iz Splita došla u Zagreb. “Kada sam se udala za Šibla, imala sam 19 godina. Bila sam u kazalištu, u baletu, nakon što sam 1947. godine došla iz Splita u Zagreb. Sa Šiblom me upoznao Veljko Bulajić, koji je učivši režiju dolazio u kazalište na predstave. Sprijateljili smo se i na Silvestrovo 1949. godine pozvao je nekoliko nas djevojaka iz Baleta na proslavu u Dom armije. U praznom foajeu stajao je Šibl, skinuo šešir i pozadravio me.”
Na proslavi su bili Ana Roje i Oskar Harmoš, koji je sjedio za stolom s generalima. “Pozvao me i tamo sam se upoznala sa Šiblom. Od tada me više nije puštao. Nakon kratkog vremena rekao je da bi se oženio sa mnom.” Upravo kada je Neva Šibl dobila malu solističku ulogu u HNK, trebala je nastupiti u “Trnoružici”, Šibl je imao datum za vjenčanje. Nije dolazilo u obzir da pleše na premijeri, pa je intendant Marijan Matković, koji je bio i Šiblov prijatelj, preko noći našao drugu plesačicu. “A ja sam, kao drugarica Šibl, sjedila u generalskoj loži.”
Ništa od Vjesnika
Ubrzo su Šiblovi dobili dijete, sina Duška, danas uvaženog i poznatog slikara koji živi u Londonu, i umjesto da general postane direktor Vjesnika, Aleksandar Ranković ga je zvao i priopćio mu da mora u Beograd na mjesto urednika Borbe. Gospođa Neva je baš u to vrijeme htjela upisati povijest umjetnosti i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali su se ubrzo našli na Dedinju. Kako se u Beogradu nije moglo studirati komparativnu književnost, Šiblova ju je tajnica upisala na studij srpske književnosti. “Bila je to 1953. godina, znala sam malo ćirilicu, ali veća je muka bila kada su profesori rukom pisali na ploči. Molila sam da me prebace na romanistiku, ali nije se moglo odmah, pa sam slušala sva predavanja.”
A onda su slijedili dramatični dani s Milovanom Đilasom, crnogorskim komunistom, teoretičarom, političkim zatvorenikom u obje Jugoslavije i kasnije najpoznatijim disidentom na svijetu. Poslije Tita i Rankovića, Đilas je bio treći čovjek u Jugoslaviji, a serija tekstova objavljenih u Borbi izazvala je buru reakcija. “U to sam se vrijeme razboljela, imala sam upalu pluća, pa sam svaki dan pozorno čitala novine. Rekla sam Šiblu: ‘Ovo što je Đilas napisao je malo predemokratski’. Onda je napisao ‘Anatomiju jednog morala’, gdje je dao kritiku te beogradske političke elite.”
Povod tekstu bila je ženidba Peke Dabčevića, Crnogorca iz svećeničke obitelji, španjolskog borca, zapovjednika Druge proleterske divizije, kasnije načelnika Generalštaba tadašnje Armije. Markantni Peko, kojeg su priželjkivale mnoge “drugarice partizanke”, izabrao je mladu glumicu. Đilas je pisao o napadima koje je narodni heroj doživio, ističući kako glumica nema veze s politikom. Kada je izbila afera nakon Đilasovih tekstova, Šibla su pozvali i odmah je ponudio ostavku. “Jedva je čekao, ionako, jer je želio da se vratimo u Zagreb za koji je bio vezan. Nisu mu prihvatili, rekavši da bi ispalo kako je vezan za te Đilasove istupe i predložili da čeka još šest mjeseci. Što je sve bilo u pozadini, ne znam, ali je Đilas uskoro osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu.”
Nije bio u Partiji
O partizanskim danima Ivana Šibla, prije svega o Desetom korpusu o kojem danas mnogi isprepliću razne verzije i priče, Neva Šibl kaže da je njen suprug sve napisao u svojim knjigama. “Nismo baš o tome razgovarali, da vam pravo kažem. Pročitala sam njegove knjige i onda sam ga nešto pitala. U početku Šibl nije bio član Partije, primljen je tek u partizanima. Ali, bio je lijevo orijentiran mladi čovjek.” Gospođa Šibl se posebno sjeća frustracija koje je imao nakon rata, kada je prepričavao da mu je bilo zabranjeno s Desetim korpusom ući u Zagreb. “Išli su prema Zagrebu i dobili naređenje da moraju čekati. Iz Bosne su došli mnogi koji su prije ušli u Zagreb, a Šibl je sve to detaljno napisao u svojim knjigama.”
Zagrepčani su čekali “svoje dečke”, ali su drugi došli prije. Šiblova majka i rodbina, kada on nije bio među onima koji su prvi umarširali u oslobođeni grad, bojali su se da je poginuo. “Jako ga je razočaralo da Zagrepčani iz Desetog korupa nisu mogli prvi ući u svoj grad i osloboditi ga. Sve je to bila politika.”
Šibl je nakon rata izabran za tajnika Gradskog narodnog odbora u Zagrebu i na toj se dužnosti nalazio sve do kraja 1945. godine. A onda je opet prešao u službu u Jugoslavensku armiju i bio na raznim funkcijama. Tito je posebno želio da bude u njegovoj blizini kada je počeo sukob sa Staljinom. “Želio je imati oko sebe ljude u koje je imao povjerenja”, kaže gospođa Neva, uz dodatak da je Šibl 1953. definitivno otišao iz vojske, jer mu baš nije bilo milo nositi vojnu uniformu.
Prvi nacionalist
“Ja sam ga upoznala kao generala, ali njemu je, kao otvorenom čovjeku, uvijek smetalo to isticanje moći. U mladosti se bavio sportom, bio je i novinar, nije podnosio mnogo toga što se radilo poslije rata, prije svega progon ljudi. Ali bio je na ‘toj strani’, strani sustava koji je tada bio i to se ne može izbrisati”, kaže gospođa Neva, koja je u međuvremenu završila Pravni fakultet i nastavila uspješnu karijeru sve do Vrhovnog suda. Šibl je, tvrdi, bio izuzetno razočaran i u stalnom sukobu s tvrdom linijom, što je i dovelo do njegovih disidentskih dana.
Kada se vratio u Zagreb, postavljen je za direktora Radija i intervjuirao je Tita. “Tada mu je Broz rekao da cijeli svijet ima televiziju, samo mi ne. ‘Daj to nekako pokreni.’ U Zagrebu su već počele pripreme i Šibl je sve ubrzao.” Ponovo se umiješala politika, jer je Šibla nazvao Rodoljub Čolaković koji je bio savezni ministar kulture i prvo uljuđeno, a zatim sve oštrije i zapovjedno, tražio da se pripreme uspore, kako bi istovremeno televizija krenula u Zagrebu i Beogradu.
“Na kraju je otvoreno rekao ‘ne smiješ’. Ali, Šibl, čovjek koji je bio osuđen na smrt, nije se baš tako lako dao preplašiti, prešao je preko tih naređenja, jer ‘što mi može taj Čolaković’. “Mi smo gotovi s pripremama i počet ćemo emitirati program. Zašto bismo čekali druge?!”
Tada je počeo Šiblov pad. Na adresu tadašnjeg Centralnog komiteta Partije stigao je dopis u kojem je za Šibla napisano da je “nacionalist”. “Imam kod kuće taj papir na kojem doslovno piše da je moj muž ‘hrvatski nacionalist’, jer je unatoč zabrani pustio da Televizija Zagreb prva počne s emitiranjem”. Tako je, prvi put, takav atribut dobio jedan narodni heroj i partizanski general.” Kada je odlazio s mjesta direktora RTV-a Zagreb, trebao je biti jedan od trojice potpredsjednika Sabora, ali je “ukinuto” jedno mjesto kako to Šibl ne bi postao. Kasnije je ipak postao zastupnik u saveznoj Skupštini, a zagrebački su ga partizani nakon serije “Sumorna jesen” svim silama nastojali rehabilitirati, kako god ta riječ danas čudno zvučala.
Gospođi Nevi posebno je drago što jedna od novinarskih nagrada nosi ime njenog supruga. Ali nije to bio kraj mukama za Šibla. Slijedili su burni događaji kada je 1967. Krleža potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Kulminacija je uslijedila nekoliko godina kasnije, a Šibl je otišao među studente tijekom studentskog štrajka 1971. i govorio “ja sam među svojima”. ”I to su mu, naravno, zamjerili. On je bio jednostavno takav, uvijek u sukobu s režimom. Smatrao je da je to bio dehumanizirani sustav.”
Nije volio uniformu
S Titom je Šibl imao dobar odnos. Jednom kada je Tito išao u lov dočekao ga je pred vlakom i nagovarao da izađe u lovačkoj uniformi. “Malo je nezgodno da ovakav izlazim”, pravdao se Tito uz komentar: “Sada se osjećam kao Šibl u uniformi”. Svi su naime znali da se Šibl loše osjećao kada je na sebi imao vojnu uniformu. Šiblovi su se družili s Krležom, Vecom Holjevcom, Ivanom Rukavinom, a kada je Šibl odlazio u Beograd, uvijek se viđao ili odsjedao kod Tuđmana. Svake se subote, nakon Tuđmanova povratka u Zagreb, okupljalo društvo za koje se moglo reći i da su bili “opozicija na vlasti”. Viđali su se i s Rankom Marinkovićem, Hegedušićem, Vanjom Radaušom, Augustinčićem, Murtićem, Pricom, Janigrom. Pitam gospođu Šibl kako je bilo živjeti s čovjekom takve biografije. “Nikada nije bio suprug koji terorizira ili nešto traži. Radila sam kao sudac, snalazila sam se u kućanskim poslovima, a Šibl nije tražio da mu nešto posebno kuham. Kada bi mu palo dugme na košulji, znao je govoriti ‘vi mi ga niste zašili’, a to ‘vi’ je bilo tako uopćeno, da nešto meni direktno ne prigovori. Bio je pravi gospodin. Volio je da svagdje idemo zajedno pa sam bila upućena u mnoge stvari koje su se događale.”
Lamza je bio trijezan!
Jedna od posebnih ljubavi Ivana Šibla bio je nogomet i Dinamo, čiji je bio predsjednik. U generaciji Slavena Zambate, Jerkovića, Škorića, Belina. “Tada je Dinamo i bio najbolji, a nogometaši su ga jako voljeli. Nije dopuštao prodaje utakmica, bio je pravi sportaš.” Gospođa Neva otkriva i jedan mali detalj vezan za nesreću koju je doživio legendarni Dinamov nogometaš Stjepan Štef Lamza, kada je pao s balkona na glavu. “Ja sam bila prisutna u Lagviću kada se to dogodilo. Nije bio pijan, kako su kasnije mnogi govorili, to nije istina. Tamo je bio ručak, Lamza je otišao poslije na kat i naslonio se na ogradu. Drvena je ograda pukla i on je pao.”
Nakon 1971. Šiblovi su bili doslovno progonjeni, u izolaciji, isključeni iz javnog života. Družili su se tada intenzivnije sa Savkom i Tripalom, a mnogi su ih izbjegavali. Oni koji su do njih dolazili bili su na meti svemoćne Udbe, koja je sve prisluškivala. “Proživjeli smo gotovo 20 godina izvan javnog života, kao disidenti. Ali, nismo bili osamljeni, jer smo se družili s mnogima koje je zadesila ista sudbina”, kaže Neva Šibl.
Prošlost i sve što se događalo, što pokazuje i život Ivana Šibla, nikada se ne mogu sagledavati samo kroz prizmu posve crnog ili posve bijelog. Šiblov život, od omiljenog partizana do odbačenog disidenta, najbolji je dokaz za to.