Jedan je zadarski ginekolog, a drugi radnik u pilani bračkog kamenoloma. Ivica Vlatković i Branko Martinić dijele istu strast. Prvi iz uhodane zadarske ordinacije, drugi iz kamenoloma u Pučišćima, svaki dan poslije posla trče među svoje masline. Ulje im dođe k’o terapija, više bijeg za dušu negoli melem tijelu. Sreli su se prošli tjedan u Državnom arhivu u Zagrebu, na šampionatu najboljih maslinovih ulja, nekoj vrsti maslinarske Champions League.
U nas je, od Istre do Konavala, 18 različitih “natjecanja” ulja, a na Ultra Extra u Zagrebu bira se najbolji između tih 18 proglašenih šampiona. Najbolje je ulje, kažu senzorni analitičari, bilo Vlatkovićevo. Od Martinićeva nema boljeg u kategoriji mladih, ovogodišnjih ulja koja još nisu ni krenula po manifestacijama. Tako nakon ere dominacije istarskih vrhunskih ulja ove godine najbolja ekstra djevičanska dolaze iz - Dalmacije.
Šampion početnik
“Prije podne u Zadru liječim pacijentice, popodne ovdje liječim sama sebe”, sasvim će ozbiljno Ivica Vlatković dok vučemo noge po nakvašenoj zemlji. Nebo se otvorilo nad novigradskim zaljevom, a ginekolog mirno i nadugačko priča o - puževima. Kiša neugodno lijeva za vrat dok tražimo šarence i sive puževe. Šarenci, slušam, ližu šećere s lišća, tako sprečavaju bolesti. Sivi rade humus u tlu. Da nije ovo grubo vrijeme, morali bi, vidim, obilazit’ i tražit’ i Vlatkovićeve mravinjake, bubamare, pauke, bogomoljke... sve te pomagače koje je ‘doveo’ među masline da im, bez kemikalija, čuvaju zdravlje.
“Eeee, evo vam tamo buhača”, pokazuje na žuti cvijet. Uz obnovljene suhozide zasadio je komorač, ružmarin, lavandu. “To su prirodni zaštitnici masline. Kako da špricam, sve bi to onda rastjerao!?”
Ivica Vlatković maslinar je šampion, a početnik. U masliniku tek pet godina. Sin je novigradskih težaka koji se maslinama nikada nisu bavili. Prvi je u obitelji završio fakultet, deset godina radio na ginekologiji zadarske bolnice, pa otvorio privatnu ordinaciju. Sedma je godina kako radi dvokratno, od osam do podne, pa opet iza četiri sata.
“Kad sam krenuo u privatnike, dobio sam tih nekoliko sati usred dana za sebe. Prve sam dvije godine vozio bicikl. Al’ to mi nije ono što treba za dušu. Želiš to vrijeme svrhovito, pametno iskoristit’. Ribarstvo me nije zanimalo, traži više vremena. Maslinarstvo je totalno drugačije, uvijek možeš doći pomalo u maslinik, odraditi svoje, napravit’ nešto posla, pa se vratiš u ordinaciju. Maslinarstvo kad te zagrli, onda te ne pušta, to je k’o ovisnost”, u šaku skuplja rijetke, u berbi zaboravljene masline.
Prije pet je godina od pokojnog oca, ribara, naslijedio komad zemlje koju je posljednji obrađivao dida mu Ive. Svega nekoliko starih maslina u susjedstvu punu zapuštenih maslinika. “S bratom sam dobio to u nasljeđe. Počeo pilat’ bore i smreke, čistiti bagerom, obnavljati suhozide, širio sam pomalo, svoje obnovio, pokupovao dosta od susjeda...” Danas pod maslinama ima oko dva hektara zemlje. Ima 373 stabla, 21 sortu. “Ovo je za moj gušt, ono što mi je višak prodam, ali neću ići na više. Čovjek treba znat’ granicu svoje moći i nemoći...”
Prvak iz Pučišća
Da nije siva dima iz fumara s kojim se bura igra među granama česmine, teško da bismo primijetili da na Martinjem brdu nedaleko od Pučišća stoji kamena kućica dobro maskirana širokim krošnjama i deblima. Unutra Lucijan, zvani Lucio, Martinić (75) na žeravu baca suharke stare masline, pogleda nas preko ramena, pa srdačno mahne da posjedamo za stol. Kuću u masliniku obnovio je klesar Lucio kad je krenuo u mirovinu, tu sad dođe svaki dan. Sin mu Branko, radnik u pilani kamenoloma, u obiteljskom masliniku stvara vrhunska ulja. Nenametljiv i tih, 40-godišnji Branko Martinić jedan je od na desetke neoženjenih “mladih dečki” iz Pučišća. Martinići ulje rade oduvijek, ali ekstra djevičansko je, za svoju dušu, prvi u obitelji počeo raditi baš Branko.
“Puno sam čitao o maslinarstvu iz raznih specijaliziranih časopisa... potom sam kušao ulje u rođaka iz Povlja koji je dobivao nagrade. To mi se njegovo ulje dopalo pa sam krenuo raditi za sebe, jer ga skoro nitko drugi od moje rodbine nije htio. Tek smo ove godine napravili malo više ekstra djevičanskoga; 2006. sam prvi put posla’ ulje na Maslina Split, baš me zanimalo da vidim kakvo mi je ulje što ga pravim i jedem...” I odmah je te godine dobio nagradu za najbolje sortno ulje oblica.
Branko uzbrdo, u maslinik, svaki dan iz kamenoloma pješači četiri kilometra. Auto ostavi, kaže draže mu je do maslina na noge. “Nismo nikad ništa prskali, to nema šanse, dok sam ja živ, neće se prskat’.” Nema u njih, priča, puno boleština. “Masline nisu nagusto sađene, prozračno je, a to puno znači. Teren je dobar. Otkad ja pratim, maslinova mušica napala je, mislim, 1987. i 1992. Tad se nije moglo piti ulje, toliko je bilo loše. Zadnjih godina ne može biti zdravije no što jest... ali sad i rano beremo. Ovo što je neki dan nagrađeno u Zagrebu na Ultra Extra brali smo točno na 17. listopada, pobrali smo ga prije kiša, vjerojatno i to ima neke veze. Kao što su kod vinove loze i ljekovitih biljaka neka svojstva jače izražena kad je sušnije, moguće da kiša smanjuje i gorčinu masline”, govori dok nas vodi u maslinik.
Miris krša
“Ne treba nama da rodi 100 kg po stablu, nek’ je manje, ali nek’ je kvalitetno. Mogao bih zarađivati na maslinama i maslinovom ulju da se bavim konvencionalnom poljoprivredom, ali to onda ne bih bio ja... Nemam sreće sa strojevima, automobilima, kemijom...” Otkine žbun vriska, dadne mi ga u ruku i nastavi: “Pomirišite! To je miris krša!” Zasuče rukave pa uroni šake u leglo kalifornijskih glista. Za sada ima tri legla, kad napravi još koje, njihovim će humusom gnojiti mlade masline.
“Masline mlađe od pet godina okopavam i koliko-toliko gnojim. Poslije toga ih pomažem jedino rezidbom”, kaže Branko Martinić.
Kroz veliki maslinik liže bura, mlade masline povija prema jugu. U daljini se začuje zvono. To iz obližnje šume kući, u maslinik, kaska - konj. “Tu mu je ispaša, spava pod vedrim nebom i zdrav je ko - konj”, govori Branko. “Na, na, na...” ritmički ponavlja Luce, zovući konja. “Bura je, dabome. Čim mi vidimo Vruju s druge strane, a oni vide nas. To vam je najjača bura na ovom dijelu Jadrana.”
Ivicu Vlatkovića ljuti što Ministarstvo poljoprivrede poticaje daje samo za nove masline, ali ne i za obnavljanje starih. U tri je godine sa 200 godina starih obnovljenih 60 oblica postigao vrhunsku kvalitetu ulja. “To je veliki propust Ministarstva, kao da ne shvaćaju da će se razvoj maslinarstva u nas najbrže postići paralelnom obnovom starih i sadnjom novih maslinika. Moraju naći rješenje kako potaknuti obnovu starih maslinika.”
Sveto trojstvo Dalmacije
Što to Vlatkovićevo ulje čini najboljim od najboljih? “Mikroklima i pedološke karakteristike, moja strast, i dobar posao obavljen u uljari”, reda spremno. “Tu je plitka crvenica, nema puno zemlje, svega 30-40 cm dubine, izmiješana sa škaljom. Maslina može rasti na mnogim tlima, ali ovo je najpovoljnije. Kombiniram sorte, sveto trojstvo Dalmacije: oblica, levantinka i krvavica su osnova moga ulja.”
Ginekologu valja u Zadar, čeka ga poslijepodnevna smjena. Na izlasku iz dubokog novigradskog zaljeva, tek što se cesta krene penjati put Figurice, usred rečenice, diskretno se, dok lijevom drži volan, prekriži. Krajičkom oka hvatam odbljesak upaljenih svijeća u stijeni. “To je Gospe na Jazu”, kratko će i onda opet o - puževima. Kameni kip Gospe na jazu ovdašnji je puk isklesao u 19. stoljeću. Nekad bi svaki sprovod zastao podno stuba što vode do stijene i kipa, zapjevala se pjesma pokojniku prije nego što ga ponesu na novigradsko groblje, izvan grada. Do danas je ostalo da se domaći ljudi kad idu iz grada, makar samo i do maslinika na drugi kraj zaljeva, barem ovlaš, za sreću, prekriže. “Tu gdje su nekadašnji novigradski seljaci sadili da bi preživjeli, ja obnavljam da bih imao kvalitetan život. Čistio sam borove i sadio, kupovao zemlju okolo od susjeda a da nisam ni znao da je to i nekad bilo vlasništvo moje familije. Odem u zemljišne knjige upisati na sebe, a kad tamo to još glasi na moje, na djedove mi koji su otišli u Ameriku i tamo pomrli...”
Stariji Dalmatinci ne vole pikantne okuse novih ulja
Ulje za ‘ekscentrične furešte’
Za ekstra djevičansko ulje stariji svijet po Dalmaciji viče da od gorčine “veže usta”, takvo što, govore, jedino mogu tražiti ekscentrični turisti. I sad kad Martinićevo ulje bere nagrade, tvrdoglavo kažu: “Svaka ti čast, al k’o bi to pio. Bolje je moje…”
“Ovdje se ne može prodat’ ulje, kad ga svako ima. Još možda kome ovo s hidraulike, ali ekstra djevičansko neće nitko. Ne znaju ta ‘nova’ ulja.” Prelazi rukom po vratu: “Kad ovdje pali, onda je pokvareno. Tako misle jer nisu navikli na gorčinu. Eto, neće ni moja mater ekstra djevičansko. I za nju masline stavljamo u more da sol izvuče gorčinu, da nije ni gorka ni pikantna. Ode sve najbolje...” govori Martinić.
Kad je pak Ivicva Vlatković svojoj majci dao prvo ekstra djevičansko koje je napravio, mater je, navikla na klasično dalmatinsko maslinovo ulje, kazala sinu da mu s takvim uljem ne treba - papra u hrani.
Nešto ulja, u rinfuzi, Branko Martinić pošalje bratu i sestri u Zagreb, a oni ga prodaju poznanicima.
“Pitala neka žena brata da bi uzela dvi litre ulja. Nije imao ono s hidraulike, već ekstra djevičansko, pa joj dao to. Sutra se žena vraća i govori: ‘Gospon, dali ste mi pokvareno ulje’”, prepričava Martinić.