ZAGREB - Fino smo ja i glista to izvodili. Bili smo šegrti. Tko nam je što mogao? Uveče vremena za izvoz. Radi što te volja. Idi u kino na kaubojski filmić, idi nedjeljom na tekmu, zezaj se u slastičarnici… Pogledaj koga ima na tramvajskoj stanici, tko igra rukoš ili nogoš na školskom igralištu, nasloni se na Namu i čekaj da kiša prestane, kuži dobre pičke, pokušaj se ubaciti kod koje naivke, popuši jednu, dvije pljuge u društvu kakvog platfutiste, dio mile volje zijevaj i prostači - Isuse, možeš li zamisliti nešto više perfa?”
Ovaj citat iz romana “Kužiš, stari moj?”, koji je 1970. objavio Zvonimir Majdak, predstavlja u prvom licu, kroz autentični slengovski glas, možda najtipičnijeg junaka hrvatske proze 60-ih i ranih 70-ih godina. Ciničan, egocentričan, muški šovinističan i uronjen u zapadnu popularnu kulturu, Majdakov junak jedan je u galeriji sličnih i tipičnih heroja koji su u zrelom socijalizmu ispadali sa stranica hrvatske, ali i ne samo hrvatske, nego i istočnonjemačke, poljske, češke proze.
Na pompoznu paradnost institucionalne ideologije on je odgovarao porugom. Na radni entuzijazam, dangubljenjem. Na okoštali jezik političke doktrine - slengom. Na proklamiranu askezu, razuzdanošću. A na službenu socijalističku kulturu odgovarao je bijegom u vestern, u stripove, u pop-muziku i modu. Majdakov junak, poput mnogih njemu sličnih, živio je Istok, a sanjao Zapad.
Relevantno i poticajno
Ti i takvi tipski heroji - heroji koje se može prepoznati na stotinama stranica proze Majetića, Majdaka, Slamniga, Šoljana, Pere Kvesića i Branislava Glumca - poput neobične vojske, vojske uniformirane u švercane levisice, izmarširali su iz knjige “Udarnik! Buntovnik? Potrošač…” , zanimljive i poticajne studije o odnosu hrvatskog romana i popularne kulture od socijalizma do tranzicije, koju je ovih dana u Nakladi Ljevak objavila Maša Kolanović (1979.), profesorica hrvatske književnosti na kroatistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Na četiri stotine stranice znanstveno precizne, ali istovremeno zanimljive i poticajne knjige, Maša Kolanović se prihvatila odnosa između najkanonskije i (pogotovo u maloj, zanatski obično slabo potkovanoj književnosti poput naše) najuvaženije književna vrste - romana - te onih vidova kulture koje oficijelna kultura obično baca pod stol kao efemerne, sramotne, prezira vrijedne ili čak izravno štetne.
Velik, važan i nacionalno značajan, roman je živio na vrhu jedne kulturne piramide na čijem su donjem kraju u svakoj epohi i sustavu stajali drugi primjerci “kulturnog korova”: jednom roto-roman, drugi put Zagorka, jazz, rock muzika, televizija, Magazin ili Big Brother.
A opet - i to veliko i važno, i oni nisko i prezreno stalno su živjeli u nekakvom suodnosu, pri čemu je roman pop-kulturu integrirao u sebe, opisivao je, uključivao je u kulturni model, bio pod njezinim utjecajem ili je čak oponašao u sadržaju i prezentaciji. I sve je tako išlo dok u postmoderni na koncu uloge nisu obrnute, “korijeni” su postali “krošnja”, a roman svoj vegetalni suživot najednom treba tražiti u sjeni pop-kulturnih baobaba.
Ta povijest - povijest suodnosa romana i kulturnih “slatkih grijehova” - tema je knjige Maše Kolanović, a iz te knjige frcaju odgovori na mnoga zanimljiva pitanja. Koja je uloga rebatinki u hrvatskoj književnosti? Tko jest, a tko nije branio Zagorku i Bijelo dugme? Koje mjesto u hrvatskom romanu ima Marko Perković Thompson? I - koja se sve politika krila iza svih tih Čangija i Glisti koji su punili knjižničke police svojim nekonformističkim, ciničnim brundanjem? To i još mnogošto nalazi se u koricama knjige “Udarnik! Buntovnik? Potrošač...”.
Prodor Zapada
Analizirajući povijest romana i pop-kulture u socijalizmu, Kolanović dakako kreće od početka, a “početak” u socijalističkoj kulturnoj politici znači - socrealizam. Uzimajući za primjer jedan od rijetkih hrvatskih socrealističkih romana - “Sinove slobode” Josipa Barkovića - Kolanović pokazuje kako je kasnih 40-ih socrealizam krenuo s populističkom matricom, propagirajući i teorijski i praktično literaturu koja će biti lako čitljiva, crno-bijela i populistička, otpisujući visoku umjetnost kao buržoasku i formalističku.
Istovremeno, međutim, socrealistička estetika gaji prezrivi odnos prema zapadnoj masovnoj kulturi, pravom “narodnom” kulturom zapravo drži folklor, a Hollywood, jazz i estrada predmet su prijezira.
Tako budući disident i miljenik zapadne publicistike Milovan Đilas piše 1947. kako je “Amerika naš neprijatelj, kao i jazz, njen proizvod”, a iz stanovišta današnjih kulturnog prevrednovanja zanimljivo je kako 1953. pedagog Zoran Palčok napada Slobodnu Dalmaciju zato što objavljuje Zagorkin “šund”. Što bi Palčok rekao da ga netko probudi u današnjici i da vidi današnji kanonski status Zagorke?
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA