Mi u Beogradu obožavamo 'blejački život'. Tako mi zovemo ono što Amerikanci zovu hanging out; dođeš tamo gdje puno njih poznaješ, visiš po pola dana, pričaš, gledaš druge, filozofiraš. Čini mi se da se puno više družimo i nekako je manje pozerstva, barem u tim nekim mojim urbanim krugovima, koji se zapravo ne miješaju sa silikonušama koje bi prodale dušu za Vuittonovu torbicu. U subotu ujutro moje drugarice i ja izlazimo u nekim starim hlačama, bez šminke, u tenisicama. Nakon što se u petak razbiješ po klubovima, kome pada na pamet neko dotjerivanje... No, vi ste ušli u taj divlji kapitalizam, nikada u životu nisam ovoliko radila, a u Zagreb sam došla praktično iz New Yorka, gdje sam vježbala i odigrala predstavu na engleskom, kaže Katarina Radivojević, najveća zvijezda srpskog filma, objašnjavajući zašto se s njom zapravo ne može ručati. U vrijeme ručka uvijek je na setu serije Najbolje godine.
Posve gola u restoranu
U četvrtak, nakon snimljenih 20-tak scena u radnom danu koji počinje u pet ujutro, došla je na večeru u 'prelepo uređeni' Marcellino 'posve gola'. To danas ne znači bez odjeće, već bez ženskog oklopa - šminke, salonske frizure, potpetica za poziranje.
Dakle, Katarina se slikala au naturel: ona je tipična 'žena koja trči s vukovima', borbena buntovnica, slobodni duh koji radi ono što hoće, kad hoće. Gotovo da se identificira s Lou Salome, femme fatale filozofsko-psihoanlitičkih krugova s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, o kojoj će jednom raditi dramu jer je 'prva žena koja se usudila pokazati da i žene imaju pravo živjeti kako žele'. Obožava i Milku Trninu, naročito priču o zaljubljenom Švicarcu koji je njoj u čast napravio čokolade Milka. Meryl Streep nevoljko spominje kao glumački uzor i puno radije priča o Nušićevoj muzi Žanki Stokić, glumici i boemki sa Skadarlije, koja je oporučno naredila da je sahrane na volovskim kolima jer je prezirala lažni sjaj i poželjela da joj obični Beograđani odnesu cvijeće na grob, gdje Katarina danas često zapali svijeću.
Tabloidi su gori od vuka
No, tabloidiziranih medija, i sprskih i naših, neustrašiva Katarina boji se kao Crvenkapica vuka. Osjeća se da su je istraumatizirali. Ispričala mi je kako je kao sasvim mlada glumica, kad je postala nevjerojatno popularna ulogom nestvarno lijepe i zaljubljene Zone Zamfirove, zaključila drčno da ipak ne mora razgovarati sa svakim neobrazovanim novinarom koji joj gura 'krušku pod njušku'.
Zato se zamjerila jednom od urednika sprskih tabloida i počeo ju je sistematski zlostavljati iz tjedna u tjedan nekim suludim napisima, od novog kirurškog zahvata svakog vikenda do posve neutemeljenog trača da je snimajući u Nišu upoznala tamošnjeg gradonačelnika i s njime započela tajnu vezu. U međuvremenu, gradonačelnik, dva puta od nje stariji, postao je nakratko i premijer, pa se trač pretvorio u pravu medijsku bombu.
Borbena Katarina prvo je angažirala PR savjetnika, potom saznala tko je mrzi i čekala svoj trenutak. Došao je na promociji prvog broja jednog novog časopisa.
Taj urednik poželio je na partyju da upozna lice s naslovnice i ona se ljubazno odazvala. Gospodin joj je pružio ruku, a ona je napravila onaj karakteristični pokret iz ramena i svom mu snagom prilijepila gromoglasnu šamarčinu. Potom je mirno spustila ruku i rekla: 'Da se konačno upoznamo, Katarina Radivojević, drago mi je...'.
Gluma je moja sudbina
Sa šest godina, dok je u baletnoj školi odbila sudjelovati u sletu jer nije dobila 'ulogu' koju je željela, osjećala je da će jednom postati glumica, da je to njezina sudbina. Prvu ulogu dobila je sa 11 godina, u filmu, potom i seriji 'Policajac sa Petlovog brda'.
Prve novce koje je zaradila roditelji su joj dali tek u osmom osnovne, za ljetovanje sa školom. Nekada se zbog toga bunila, no danas je sretna što je imala normalno djetinjstvo, 'što jedino osigurava snagu i stabilnost u nenormalnim okolnostima glumačkog života'. Mamu opisuje kao strogu (u skladu s njezinom profesijom sanitarne inspektorice), što je u tinejdžerskim godinama bio veliki problem, naročito kad je pala treći razred gimnazije.
- Puno više vremena provodila sam na protestnim skupovima protiv Miloševića nego u školi. Bila sam vatreni borac za pravdu, divljala po noćnom, uzavrelom Beogradu. Tko zna što mi se moglo dogoditi, no srećom, ludu glavu i Bog čuva. Tek kad sam nakon rata počela putovati u inozemstvo, jer ne računam putovanja s roditeljima u Rumunjsku po benzin, shvatila sam koliko nas je Milošević koštao.
Naša direktorica gimnazije je bila julovka (Miloševićevka), stalno smo se sukobljavale. Željela me dokrajčiti i gotovo uspjela, doista sam se osjećala kao zadnji luzer.
No, na prijemnom za Fakultet dramskih umetnosti bila sam prva od 500 kandidata i to mi je vratilo moje samopouzdanje. To je sjajan fakultet na kojem smo puno radili na sebi, naročito u našoj klasi Predraga Bajčetića, velikog kazališnog pedagoga koji je radio i s Gavellom, a brojni veliki srpski glumci, Svetlana Bojković, Tanja Bošković, Zoran Radmilović, bili su njegovi studenti. Prve dvije godine studija radili smo katkad do dva u noći.
Ne vraćaj se više
Živjela je sa svojom 'najboljom drugaricom', glumicom Marijom Vicković, u iznajmljenom stanu, skromno, sve dok nisu dobile uloge u eskapističkoj, bolivudiziranoj melodrami 'Zona Zamfirova' (2002.) koju je gledalo preko milijun ljudi u Srbiji. Odselila se od kuće na prvoj godini fakulteta, uz maminu upozorenje koje danas razumije: 'jednom kad odeš, ti si se osamostalila i ne možeš se vratiti jer bi sad ponovno malo bila dijete'. I nikad se više nije vratila.
Na skupu odjeću i luksuz nije nikad puno trošila jer joj se to činilo neukusnim spram roditelja i njihovih srpskih plaća, no brojna putovanja, 'blejački život', klubovi i tri prijateljice iz gimnazije koje nisu uvijek imale para, sprečili su je da se posve osamostali, bez obzira na desetak filmova: još uvijek živi u naslijeđenom, malom djedovom stanu. Nada se da će s honorarima od serije Nove TV konačno proširiti svoj stambeni prostor.
Kad je u SAD-u razmišljala da li da ode u Los Angeles i iskuša svoju glumačku sudbinu, zaključila je da je bolje biti prvi u svom selu nego zadnji u središtu filmskog svijeta i odlučila naći sredinu: pošteno će se predstaviti u Hrvatskoj, što je neko početno širenje na zapad... A za Hollywood - nikad ne reci nikad! Nagovorila je producente da naprave i kod nas premijeru njezinog zadnjeg filma 'Čarlston za Ognjenku', najgledanijeg filma u Srbiji prošle godine, kojeg je redatelj Stojanović opisao i kao 'postmoderni 'Zameo ih vjetar' za 21. stoljeće'.
Doduše, film 'Morfij' (2008.) otkačenog ruskog redatelja Alekseja Balabanova pravi je Katarinin izlazak na svjetska tržišta.
Za umjetnost i dušu i tijelo!
Tu se pojavljuje i ona golišava scena koju je odradila bez imalo oklijevanja jer je za umjetnost spremna na sve.
Taj film snimala je prošle godine u Sankt Peterburgu, kamo je otišla s prijateljima na provod, a onda sudbonosno upoznala suprugu Balabanova, koja je inzistirala da dobije ulogu iako je tražila honorar zvijezde, što zasigurno (još) nije u Rusiji. Ta inozemna iskustva naglo su je osvijestila:
- Ja sam zaljubljena u Beograd, ništa mi nije ljepše od ušća Save i Dunava, prošli put kad sam se vraćala suze su curile. U New Yorku nisam osjetila nostalgiju jer je to najljepši grad na svijetu, sa snažnom 'blejačkom kulturom', gdje sam svaki dan išla u klubove.
U Zagrebu se nije mogla tako uklopiti jer gotovo svaki vikend putuje u Beograd zbog predstava u kojima još uvijek glumi. Osim toga, često ide u Milano, gdje živi njezin dečko Vuk Mišković, crnogorski biznismen s kojim pokušava nemoguće: održati vezu na daljinu, preko skypea i one kamerice na vrhu Macova ekrana. Bi li mogla živjeti u Milanu?
Katarina je samo zakolutala očima i rekla da je još uvijek, iako je napunila trideset godina, nije obuzela želja za obitelji. Samodostatna je, dobro se provodi i sama. I vrlo oprezna, jer je otac njezina budućeg djeteta posljednja stvar oko koje bi se željela - recimo to pristojno - za...frknuti.
Sirovo povrće za mene je prava gozba
U New Yorku sam se ‘nakačila’ na raw food, termički neobrađeno povrće, što mi je savršeno odgovaralo u tom gradu ogromnog gastronomskog bogatstva. Za tu hranu u svakom trenutku znaš da je bez konzervansa i aditiva, a meni je to jako važno. Recimo, ne sjećam se kad sam zadnji put jela hrenovke. Kako nikada ništa ne bih kirurški mijenjala na sebi, smatram da je moja dužnost njegovati ono što mi je Bog dao, pa pomno pratim što jedem i redovito vježbam power jogu i odlazim u teretanu. Obožavam ribu i povrće, a mali pozdrav šefa kuhinje u Marcellinu - rajčice s bosiljkom i vanilijom - vratio mi je životnu radost. Ili je stvar u Krauthakerovom sivom pinotu?
Rekla bih da biram ' neki urbani fazon, ali prožet tradicijom'
U posljednje vrijeme najdraži mi je beogradski restoran Iguana, u Karađorđevoj ulici, u luci, dijelu grada koji je posljednjih godina oživio, a nekad su tamo bila samo skladišta. Restoran ima sjajan pogled na rijeku, koja me uvijek 'podiže', navečer svira jazz, a hrana je neki fusion (vlasnik je živio u Australiji).
Do Iguane je klub Magacin, vjerojatno najbolje uređeni klub u ovom dijelu svijeta, doista grandiozan, no tamo u posljednje vrijeme idem rjeđe, postao je previše razvikan, a to mi smeta. U blizini je i moj dragi restoran Cantina de Frida, posvećen Fridi Kahlo, s nekom zanimljivom španjolskom kuhinjom. Navečer tu svira live band hitove iz 80-tih i 90-tih, što je sjajno za ples, najbolji mogući provod. Ja odem ranije u Iguanu na večeru, onda negdje do dva ujutro plešem u Fridi, a kasnije katkad svratim i u Magacin. Moje omiljeno mjesto je i koncept store Supermarket s domaćim i nekim probranim stranim brandovima. Baš sam tamo bila posljednji petak kad sam bila u Beogradu. I tu je neki fusion restoran, ne tako dobar kao zagreebački japanski, no dobre su im 'rolnice sa svježim kozjim sirom i patlidžanom'. I tu se nešto ‘zakuha s DJ-em’, onako, pleše se spontano negdje do dva ujutro. Volim i restoran Zaplet na Vračaru, stari tradicionalni restoran, obnovljen, s mladim konobarima u odijelima i tenisicama. Inače ne jedem svinjetinu, no tu mi je uvale u sjajnim ćevapima, sarmama ili pljeskavicama.
Inače, redovito postim - to je odlično za stjecanje samokontrole i prevladavanje glumačke taštine - tako da u Zagrebu najčešće jedem u Makronovi, jednom od najboljih makrobiotičkih restorana na svijetu, gdje je hrana naprosto senzacionalna.