U ŠATORU NA MINUS 15

‘Vjerujte, nije nam loše, zajedno smo. Jedina želja djeci je da buduća kuća bude sigurna‘

Marta (11) ne zna jel‘ bi se novoj kući, koju će graditi kad tlo prestane podrhtavati, veselila ili će joj faliti stara
Marta, Šimun i Jakov
 Željko Hajdinjak/cropix

Marta, Šimun i Jakov još sutra navečer će, ako Bog da, spavati u "uradi sam" šatoru na livadi pokraj svoje kuće. U petak navečer plastični bi krov trebali zamijeniti limenim. Taman na vrijeme da drastičan pad temperature - meteorolozi prognoziraju i 15 ispod nule - dočekaju u "kući". Mobilnoj, ali kući.

Imali su oni tu, malo poviše od šatora s više od deset madraca spojenih jedni uz druge, kontejner koji im je dovezla država. Tako misle jer je "u potpisu stajalo Vlada RH". Bio je - prazan. Struju nisu mogli nikako spojiti, "stalno nam je iskakala", kaže obitelj.

Prazna metalna kutija

- Hladno je, kako da se ugrijemo u praznom kontejneru? Samo je 'kutija', prazna metalna kutija. Na što da se grijemo? Grijalicu nismo mogli uključiti. Bio je električar, probao popraviti, ali čim se uključi grijalica, nešto iskoči... A vidite kako je tu toplo. Vratili smo ga - kaže nam majka malog trojca. Ona je Marina Šubić.

U nečemu što sliči velikom kotlu s dimnjakom, ubacuju cjepanice. Vatra je jaka.

Šubićima je, začudi čovjek ponekad i samoga sebe, njihov šator drag. Za spustiti se do njega s ulice treba paziti na korak. Tlo je grbavo, ispod snijega se neravnine ne vide, gdje nema snijega je blato, skliže se.

image
Željko Hajdinjak/Cropix

- Ne čini se vama tu dobro, ali, vjerujte, nije nama loše - žao je majci da ju žalimo.

Kako bilo, Šubićima je to puna dva tjedna, nakon potresa koji im je oštetio kuću toliko da ju moraju srušiti i graditi iznova, bio dom.

Toplo im je u njemu. Zajedno su.

I tu se ne boje potresa. Konstrukcija je od željezne mreže za armaturu koje su nabavili za izgradnju štale. I podupirači su željezni, također dijelovi buduće nastambe za životinje.

Na podu su debele grede.

Imaju u svom šatoru mjesta i za rođakinju sa suprugom i djetetom, a često tu prespavaju i starija djeca Prašnjakovih. Obitelj s 12 djece, čiji je otac prije nekoliko desetljeća govorio na televiziji o katastrofalnoj obnovi kuća na Baniji, što su mnoge obitelji danas platile beskućništvom, susjedi su od preko ceste.

Prvih nekoliko noći, dok se svi susjedi iz Strašnika nisu počeli polako snalaziti, u šatoru ih je spavalo 30. I prije su si međusobno bili pri ruci, ali ovo što su zajedno proživjeli u prvim satima nakon potresa, kaže nam Marina Šubić, jako ih je zbližilo.

image
Željko Hajdinjak/Cropix

Čupavi mješanac

Zato će i kamp-kućicu koju su im poslali dobri ljudi iz Poreča proslijediti dalje. Oni će pričekati da stigne obećana im mobilna kućica pa se preseliti. I ta bi, za sve njih zajedno, trebala doći iz Poreča. Najvažnije im je da su skupa. Naći će se mjesta i za čupavog mješanca Šapu.

Marta (11) ne zna jel' bi se novoj kući, koju će graditi kad tlo prestane podrhtavati, veselila ili će joj faliti stara.

- Ne mogu zamisliti da više nikad neću ući u svoju kuću. Jako će mi faliti - pune su joj oči suza.

- Ali u novoj ću kući imati svoju sobu pa će biti dobro - blaženi dječji um.

Sobu je dosad dijelila s malim Šimunom (5). Jako voli crtati, ali ovih dana ne uzima blok u ruke.

- Ne želim uopće razmišljati o potresu, a ne crtati ga. Ne želim, zaista - ozbiljna je.

Kako je?

- Tužno. Zaista tužno. Jer znam da više nikad neću ući u istu kuću. I to mi je teško. Jako teško - ponavlja.

Iz kuće joj baš fali "samo jedan plišanac".

- Pesek, dobila sam ga od bake kad sam se rodila.

Peti je razred i ne voli povijest, "previše je godina koje treba popamtiti".

image
Višnja Gotal/Jutarnji list

Što je ipak zapamtila?

- Da su nekoć ljudi koristili biljke da naprave boju. To mi je bilo vau - kaže Marta. Lijepo se izražava. Riječ "nekoć", sama je izgovorila, nije novinarska intervencija.

I majka se nada da potres i cijela ova velika epizoda na njezine male neće ostaviti traga.

- Čini se da je njima ovo fora, kao da su na kampiranju. Uz pomoć dobrih ljudi dobili su igračke, svima hvala - drago je majci da nije strašno, a kako je moglo biti da nema dobrih ljudi. Moli nas nek' napišemo još jednom da im od srca svi zahvaljuju.

Jedina želja u vezi s budućom obiteljskom kućom svima  je "da bude sigurna".

Unatoč grijalici, i u kamp-kućicama ipak je hladno

Broj ljudi u potrebi na glinskom se terenu od potresa udeseterostručio, kažu nam to neslužbeno u Crvenom križu. Velik broj ljudi na terenu još uvijek nije adekvatno zbrinut. Miloš Lončar iz Majskih Poljana jedan je od onih koji su dobili prikolicu.

On će se u njoj snaći i po hladnoći, ali 87-godišnju majku Ljubicu je otpravio kod brata u Srbiju jer ovo nisu uvjeti za nekoga tako bolesnog. Vasilj Zinaja također spava u kampici, provukli su mu struju pa ima grijalicu, ali svejedno hladnoća nekako dođe do njega. - Nije ugodno, izdržat ću - kaže Vasilj.  (M. Pušić)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. siječanj 2021 11:35