Vlada je na prošlotjednoj sjednici donijela novi ažurirani Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja. Svrha toga dokumenta je osigurati što hitniju, suosjećajnu i sveobuhvatnu pomoć nadležnih državnih institucija, ali i nevladinih organizacija žrtvama svih oblika seksualnog nasilja.
Protokol je usklađen s paketom novih nacionalnih propisa i međunarodnih dokumenata koje je Hrvatska usvojila, uz ostalo s Istanbulskom konvencijom koju je Sabor izglasao u travnju ove godine. Od 1. kolovoza prestao je vrijediti Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja iz 2014. godine.
Radna skupina
Prvi Protokol Hrvatska je donijela 2012. i ovo je njegovo drugo ažuriranje usklađivanja s novim paketom zakona i međunarodnih dokumenta kojima se podiže razina zaštite žrtava seksualnog nasilja kao i društvena svijest o njegovim oblicima. U radnoj skupini za izradu sudjelovali su predstavnici niza ministarstava te Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i organizacija civilnog društva Ženska soba.
“Seksualno nasilje”, stoji u Protokolu, “pripada najtežim zločinima i najmanje prijavljivanim.” Neki oblici seksualnog nasilja su prepoznati i za njih postoje odgovarajuće kazne, ili se utvrđuju jasne procedure za njihovo kažnjavanje i prevenciju. Međutim, neki njegovi oblici su zbog kulturalnih i drugih razloga manje prepoznati i nevidljivi i još su uvijek obavijeni velom šutnje i predrasuda, stigmatizacijom žrtve i odsustvom odgovarajućih mehanizama zaštite žrtve. Seksualno nasilje se, prema podacima navedenim u Protokolu, događa znatno češće nego što se prijavljuje policiji, a posljedice, zdravstvene, psihološke i ekonomske su dalekosežnije nego što su osobe, uključujući i žrtve, spremne priznati.
Glavne žrtve seksualnog nasilja su, prema podacima navedenim u ovom dokumentu, žene i djevojčice. Prema podacima hrvatske policije, žene i djevojčice su žrtve seksualnog nasilja u 92 do 100 posto prijavljenih slučajeva silovanja, ovisno o godini. Među 444 žrtve koje su 2016. policiji prijavile kazneno djelo protiv spolne slobode, čak 98 posto su žene. Od 568 žrtava spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, 90 posto žrtava su djevojčice. Istraživanje udruge Ženska soba pokazalo je da je čak 77 posto žrtava seksualnog nasilja mlađe od 22 godine. Od toga 32 posto žrtava su djeca (do 14 godina), 30 posto ih je u dobi između 14 do 18 godina, a 15 posto žrtava ima između 19 i 22 godine.
U Protokolu se navode i podaci iz istraživanja o rasprostranjenosti seksualnog uznemiravanja na hrvatskim visokim učilištima koje su 2001. proveli Leinert-Novosel i Štingl, a prema kojima je 6 posto studentica doživjelo teže (poput direktne ucjene za ocjenu), a 35 posto lakše oblike seksualnog uznemiravanja profesora kao što su neumjesne šale, seksualne primjedbe ili aluzije.
Uznemiravanje
Istraživanje o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu koje je 2002. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu provela grupa istraživača pokazuje da je 40 posto žena zaposlenih na tome fakultetu višekratno doživjelo pričanje viceva koji žene prikazuju isključivo kao seksualne objekte, 18 posto ih je doživjelo neželjeno dodirivanje, 12 posto je iskusilo otvoreno izražavanje seksualnih ponuda, a 5 posto ih je doživjelo otvoreno uvjetovanje ostanka na radnom mjestu ili profesionalnog napredovanja pružanjem seksualnih usluga.
U Protokolu se navode podaci koji govore da Hrvatska u tome smislu nije nikakav specifikum. I istraživanja provedena u različitim zemljama svijeta, uključujući i ekonomski razvijene, pokazuju da je seksualno nasilje daleko rasprostranjenije od brojki koje se prijavljuju policiji. Brojna istraživanja, navodi se u ovom dokumentu, pokazuju da na jedan slučaj silovanja prijavljenog policiji dolazi između 15-20 neprijavljenih, dok je za blaže oblike seksualnog nasilja “tamna brojka” još i veća.