Na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru prošle subote, 25. lipnja, vladala je uobičajena jutarnja gungula. Kazaljke na satu pokazivale su devet sati i petnaest minuta. Autotransov autobus, koji je s perona 401 po redu vožnje trebao krenuti prema Rijeci, bio je krcat do posljednjeg mjesta. Izduženim prostorom autobusa širio se žamor na različitim jezicima. Bili su tu domaći putnici, studenti koji putuju kući, strani turisti s naprtnjačama...
Na sjedištima u zadnjoj polovici autobusa našlo se i desetak muškaraca tamnije puti i različite dobi - najmlađem bi moglo biti manje od 18, najstarijem oko 60. Bili su tiši od ostalih. Međusobno bi razmijenili tek poneku rečenicu na jeziku za koji očevici kažu da bi mogao biti paštunski. Jedan je to od dvaju službenih jezika...