Željko Pečarić sjedi na stolici u svome stanu u Zaprešiću. Namještaja nema, a pukotine u zidovima sjećanje su na petrinjski potres koji je koncem 2020. ostavio katastrofalnu štetu u njegovu domu. Jutarnji je u Pečarićevoj zgradi bio i prošle godine, a otad se gotovo ništa nije promijenilo - uneređeno prizemlje s oštećenjima na nosivim zidovima, dijelovi cigle po podu i stubište za koje su statičari smatrali da će se urušiti.
To su prizori s adrese Trg žrtava fašizma 13 u samom centru Zaprešića. Niti godinu dana nakon što je dvjestotinjak ljudi iseljeno iz 99 stanova Pečarićeve i susjednih zgrada, njihov povratak kući ne čini se da će se uskoro dogoditi jer plan obnove ili rušenja objekta i gradnje novog - ne postoji.
- Kupio sam ovaj stan prije 15 godina. Taman sam ga uredio, a baš kad pomisliš da je sve kako treba, život ti poremeti planove - otkriva nam Pečarić dok se nesigurnim stubištem uspinjemo prema stanu. Pri svakom koraku čuje se lomljenje sivih komadića žbuke koje gazimo. S naše desne strane su vrata zapečaćena daskom. Njih je, naime, nakon potresa Pečarićev susjed morao razvaliti da bi spasio zaglavljenog psa. Kat iznad vrata su otvorena, tamo su se štokovi pomaknuli pa su nefunkcionalna. Pokraj Pečarića korača Karlo Toth, stanar zgrade s broja 17, iz koje se zbog oštećenja također morao iseliti.
- Naše je stubište stradalo još više, a obnavljali smo ga poslije zagrebačkog potresa - primjećuje Toth.
Iako je temperatura ugodnih desetak stupnjeva, u zgradi je ledeno. Instalacije su odavno isključene, a Pečarić tu dolazi s vremena na vrijeme kako bi prozračio stan ili došao pokupiti nešto što mu treba. Unutrašnjost građevine je gola i beznadna. Izgleda kao da je napuštena prije deset, a ne godinu dana.
- Ne volim dolaziti ovdje jer znam da sam potrošio hrpu novca na uređenje, proveo tu puno godina i složio ga baš da uživam u njemu. No, svaki put kad dođem podsjetim se samo na to da je stan ruševina u kojoj ne mogu boraviti - povjerava se Pečarić dok otvara vrata stana.
Dodaje da je zadovoljan unajmljenim stanom jer ima gdje biti, ali ne osjeća se jednako zadovoljno kao u vlastitom. Nakon potresa s obitelji unajmio je stan od kolege s posla, ali u njega nisu svi stali.
- Stan koji smo unajmili nam je premali pa nismo svi četvero ostali zajedno. Najstarija kći preselila se u Zagreb, gdje i radi. Drago mi je što se osamostalila - kaže Pečarić.
Otkriva da mu je u novom stanu sve suprotno od onoga na što je navikao. Nekad je uz pomoć centralnog grijanja imao toplu vodu i mogao kuhati. Sada za kuhanje koristi plinsku bocu, toplu vodu dobiva putem električnog bojlera, a grije se preko toplane. U novom stanu ima i manje dnevnog svjetla nego u starom, a umjesto kade ima tuš.
- Sve je kontra - veselo govori Pečarić čije podstanarstvo do kraja godine subvencionira Grad Zaprešić s 2000 kuna. Od dvjestotinjak stanara koji su iseljeni iz zgrada u centru Zaprešića, njih otprilike pola ima uvjete za ostvarivanje te subvencije. Pečarićev susjed, Karlo Toth, nema.
- Ako netko ima nekretninu u kojoj može živjeti u radijusu od 20 km, nema pravo na subvenciju, što je zapravo razumljivo. Preselio sam se 13 kilometara odavde i to mi je malo zakompliciralo život. Moram svaki dan voziti dijete u školu i voziti se na posao, a prije mi je sve bilo nadohvat ruke. Tako je svima koji su se odselili malo dalje, a nemaju subvenciju - govori Toth koji je ovdje živio 15 godina.
Poslije potresa oni koji nisu mogli pronaći utočište kod rodbine ili u drugoj vlastitoj nekretnini završili su u pansionu Gec u Ivanecu Bistarskom. Tada je, ističu sugovornici, Grad pohvalno reagirao i pomogao ljudima. Nakon nekoliko mjeseci iz gradske vlasti s privatnim najmodavcima ugovaraju smještaj stanovnika i počinje preseljenje iz Geca. Ipak, traženje stana bilo je zahtjevno.
- U Zaprešiću nema puno stanova za unajmiti, a cijene su najmodavci mijenjali preko noći. Susjed ispod mene je pronašao stan i dogovorio se da će ga plaćati 2500 kuna. Dolazi sutradan, a čovjek mu je već podigao cijenu na 2800, a treći dan mu je rekao da mora platiti 3200. Na kraju je susjed uspio nagovoriti vlasnika da mu stan iznajmi za 2800 kuna - Željko Pečarić prepričava muke susjeda u potrazi za stanom.
- Kao da si došao na licitaciju - ubacuje se Toth.
Pečariću i Tothu rekli su da su čuli za velik broj sličnih događaja, ljudi su zaticali stanove u svakakvim stanjima i pregovarali s nesusretljivim stanodavcima. Nije im drago što subvencija završava 2022., a njihovi domovi do tada vjerojatno neće biti useljivi.
- Ne živiš u svojem stanu i nemaš tu sigurnost. Ljudi su u neizvjesnosti. Što ako vlasnik odluči podići cijenu najma ili odustane od dogovora s Gradom? Višu svotu većina stanovnika ovih zgrada ne može platiti, a trenutačno se uzdaju u milost svojih iznajmljivača - kaže Toth.
U samom dogovoru o načinu obnove puno je nerazjašnjenih detalja u komunikaciji između Grada Zaprešića, stanara na Trgu žrtava fašizma i države. U Ministarstvu graditeljstva, tvrde sugovornici, stalno su im ponavljali da ne mogu iznositi preciznije planove uz opravdanje da je svaki njihov projekt na "dugom štapu". Pokušali su što prije dobiti elaborat o stanju zgrade kako bi znali hoće li se ona rušiti ili renovirati, no njime nisu bili zadovoljni.
- Elaborat nam je došla raditi jedna od tri firme koje nam je ponudio Grad. Došli su i napravili vizualni pregled, ali nisu temeljito ispitali stanje zgrade. Tako su provjerili i temelje te tvrdili da su oni u dobrom stanju, u što baš ne vjerujem. Vizualnim pregledom mogu se vidjeti očito stvari, no što je s onima koji se ne vide? Pa cigle su se pomicale, mort koji ih je držao je popustio - objašnjava Pečarić i pokazuje nam turobni vanjski dio zgrade čiji se zid gotovo prepolovio. Naglašava da se u cijeloj priči oko sanacije oštećenja previše spominju riječi "što ako".
Nakon brojnih sastanaka s gradskim vlastima uspjeli su dobiti odgovor na pitanja. Ponuđene su im dvije opcije obnove zgrade - drugi i treći stupanj. Drugi stupanj financira država, a tom vrstom obnove vraća zgradu u prvotno stanje, identično onome prije potresa. Treći stupanj označuje povećanje protupotresne otpornosti, ali država takvo jačanje konstrukcije zgrade ne financira. Kada bi se stanari Pečarićeve zgrade odlučili za njega, iziskivalo bi to minimalno novih 2 milijuna kuna, što bi morali izdvojiti iz vlastitog džepa, a za ljude iz njezinih 15 stanova je to previše.
- Ne možemo prihvatiti obnovu u stanje kakvo je bilo prije. Ove su zgrade napravljene 1962. godine, tada još nije bilo protupotresnih normi koje su stupile na snagu nakon potresa u Skoplju 1963., a zatim se mijenjale 1969. i 1998. godine. Ove su zgrade u startu napravljene loše. Obnovili bismo zgradu, ali što ako dođe novi potres? Ponovno bi bila cijela oštećena i opet bi se morala obnavljati - odgovara sam na svoje pitanje Pečarić, a Toth se nadovezuje da je 2. stupanj obnove krajnje besmislen.
Obratili su se Gradu s vlastitim idejama. Na sastanku svih stanara zgrada brojeva 13, 17 i 14 koje se nalaze u bloku došli su do konsenzusa - srušiti sve, spojiti katastarske čestice, što bi pojednostavilo proces dobivanja građevinskih dozvola, i napraviti potpuno novu građevinu koja bi poboljšala i vizuru grada.
- Ovo je centar Zaprešića, baš ovo. Ali to ne izgleda kao centar - kritičan je Karlo Toth dok gestikulira prema našoj okolini. Oko nas su ruinirane zgrade, živica i spomenik poginulim braniteljima.
Kao dio plana, stanari su namjeravali pronaći privatnog investitora koji bi napravio više stanova nego što je potrebno i taj višak uzeo sebi. Iz Grada su, kažu, prvotno podržavali tu zamisao i još je podržavaju, barem deklarativno.
- Doveli smo proces do toga da krenemo u konkretne razgovore s investitorom, a bilo je zainteresiranih. Razgovarali smo s gradskim vijećem, gradonačelnikom Željkom Turkom i njegovim ljudima. Gradonačelnik i njegov pomoćnik rekli su da im je u cilju da se to što prije obnovi. No, onda su promijenili GUP - ubacuje se Željko Pečarić.
Karlo Toth nam je objasnio da su u novim izmjenama povećali udio zelene površine na čestici i rekli da treba imati dva parkirališna mjesta po stanu, a ne jedno i pol. Tako su im smanjili i broj stanova.
- Prije izmjena u GUP-u bili smo s njima na sastanku. Entuzijastično smo iznijeli svoj plan, a oni nam ni u jednom trenutku nisu rekli da spremaju promjene i da je naš projekt neostvariv - otkriva Toth i govori kako zbog toga vjeruju da je vlast sve vrijeme "držala figu u džepu".
Poslije su predstavili vlastima novi plan. Predložili su, uz korištenje fondova EU, izgradnju novog Pučkog učilišta, obnovu zgrade suda koja je također oštećena i kroz taj projekt financiranje gradnje njihove nove zgrade koja se nalazi između. Zaključili su da bi tako oživjeli kulturno središte Zaprešića, ali opet nisu naišli na potporu.
- Gradonačelnik nam je rekao da za takvo što nema novca. Čini se da im je nevažno što bi se 80 posto projekta moglo financirati iz fondova EU - opisuje Pečarić novo razočarenje na koje su naišli.
Sad više nisu sigurni kada bi se mogli useliti u obnovljeni dom ili, možda, novu zgradu. U tijeku je, kažu, izrada projektne dokumentacije, a gradonačelnik Željko Turk im je obećao stavljanje skela u proljeće. No, zbog svih tih zavrzlama stanari su se već umorili. Nekima je postalo svejedno hoće li se vratiti u sigurniju kuću ili samo estetski saniranu.
- Ljudi su, što više vremena prolazi, sve nervozniji. Neki su već odustali od obnove, sve ih je umorilo - kaže nam Karlo Toth dok gledamo na zgradu s brojem 14 koja je, ističu, stradala najviše, a kroz oštećeni krov neko su vrijeme glasno padale kapljice kiše.
- Sve može biti riješeno u godinu dana, ali ako bude samo obnova, to neće biti zadovoljavajuće ni za koga. To je kao da stavljate flaster na ranu koju treba šivati - zaključuje.