Kada dođe vrijeme da se dijete brine o roditelju, obiteljska se dinamika značajno mijenja. Odjednom onome tko se o nama brinuo treba intenzivna briga, a nju roditelj može istovremeno doživljavati i nježno i porazno. Dragica je udovica već dvadeset godina i provodi život ispunjen svakodnevnim rutinama. Ima nadaleko cijenjen vrt u kojem provodi većinu dana, a kada nije u njemu, sjedne pod odrinu i gleda ga. Pa onda ustane počupati neku travku koja joj je zaostala ili otkine kakvu grančicu koja kvari izgled njezinih ruža. Ona svom cvijeću pjeva, zalijeva ga toplom, ustajalom vodom, pazi da ne pokvasi lišće i da mu skida ocvale cvjetove. Da netko prođe usput i ugleda je tako brižno sagnutu nad svakim listićem, pomislio bi da je sve probleme u životu riješila i da joj ništa ne može narušiti mir. Što, naravno, nije točno.
Dragica ima kćer koja ima svoju obitelj, muža koji iznenada mijenja raspoloženja, sina čijim životnim izborima nije zadovoljna, posao u koji više nije mahnito "uronjena" kao nekad i nju, majku, koja se svim slučajnim prolaznicima čini kao najsretnija umirovljenica na svijetu, što joj posebno ide na živce. Slučajni prolaznici, naime, nikada nisu zavirili u kuću bake Dragice pa nisu niti mogli vidjeti stari kredenc s lijekovima koji joj snižavaju tlak, čuvaju je od srčanog i moždanog udara, pomažu da zaspi, pomažu da ode na zahod, sprečavaju gastritis, a povremeno se nađu i bočice nečega za što je susjeda rekla da pomažu bolje od onog što ti doktori daju.
Njena kćer, koju ona zove Buba, a ime joj ni slično nije tomu, često provjerava taj kredenc, a majka to doživi kao da provjerava nju, što je posve istinito. Buba dođe k njoj dva, tri puta tjedno, kako može i kako stigne i kako osjeća da se može nositi s njom. Kad dođe počisti nešto po kući jer Dragica, za razliku od svog vrta, ne drži puno do prašine. Donese joj Buba i skuhano jelo, napuni frižider povrćem, voćem, kefirom, nemasnim sirom.
"Ajde, mama, jedi, skuhala sam", kaže joj Buba. A Dragica odgovara da je ona već jela i da ostavi pa će za večeru. Pa kad Buba opet dođe vidi da nije pojela ni za večeru i da je netaknuto sve ono što je stavila u hladnjak. A Dragica kao da je odjednom odlučila da neće više jesti ništa što joj ne prija, ode sama u dućan pa kupi suhog mesa, pancete, kranjskih i inih kobasica pa jede samo to. "Što ćeš ti meni dirigirati što ću ja jesti, brigaj se ti što ti muž jede, mene ostavi na miru!" govorila bi uvrijeđeno i neka se sjeti tko je koga rodio.
"Ali, mama, ne smiješ jesti toliko masnog, toliko slanog, znaš što ti je doktor rekao", pokušavala je Buba urazumiti majku, a ova bi odgovorila da je sve tablete popila i da zašto one služe ako neće jesti što joj prija. Također bi napomenula da ništa to njoj nije slano, nego joj je neslano ono što ona donese.
Znala bi, doduše, biti i blaga, pa bi joj u vrećici dala kefira i krušaka da ih odnese svojima doma, a Buba nije bila sigurna zna li da joj je to ona kupila i pita se što li sad izvodi. Čak i kad bi pred njom pojela kakav lagani ručak, poslije bi sebi skuhala kobasicu.
Dragičin pokojni muž bio je preko mjere opsjednut hranom i otkad su se vjenčali pa do njegove smrti vrtio se oko zadovoljavanja svojih okusnih pupoljaka. Ili je kuhala ili je uzgajala povrće ili je razmišljala o kuhanju ili je strepila je li kupila pravi komad mesa, je li točno začinila salatu i na stol iznijela juhu takvu da ne sprži jezik, a da nije ni mlaka. A otkad njega nema ne uzgaja povrće, ne kupuje prave komade mesa, ne jede salatu, a juhu samo kad Buba donese. Kranjske kobasice su joj osobna pobjeda, njih u kući nije smjelo biti. A Buba nije znala, nikad joj Dragica ništa protiv oca nije rekla. Pa neće ni sad, samo će do kraja života raditi i jesti ono što joj pruža zadovoljstvo, pa makar kraj došao sutra. A gledajući je kako pod odrinom u miru prati svoje cvijeće, takav joj brzi kraj nitko ne bi predvidio.