Umirovljeni brigadir Dubravko Halovanić i umirovljeni pukovnik Ivan Bočić imaju posve različite životne priče, koje su se spojile 1992. pa 1995. godine
Umirovljeni brigadir Dubravko Halovanić i umirovljeni pukovnik Ivan Bočić su Karlovčani koji imaju posve različite životne priče, koje su se, međutim, spojile 1992., a onda tri godine poslije opet razišle svaka na svoju stranu. No, samo te tri obilježile su njihove živote i obojica bi mogla o njima pričati više nego o godinama u kojima su proveli ostatak svojih života. Vojno-redarstvena akcija Oluja, koju su na karlovačko-ogulinskom području planirali i provodili zajedno s ostalim suborcima, točka je na "i" tog razdoblja ponosa i slave, koje su okončali zajedničkom fotografijom u kolovozu 1995. na spomeniku Petrovac na Petrovoj gori. S njima su tada u društvu bili suborci Zvonko Novosel, Vinko Šajfar i Marko Požar.
Dubravko Halovanić bio je aktivni pripadnik JNA, ali na vlastiti zahtjev se "skinuo" 1987. jer nije bio zadovoljan prekomandom koja mu se spremala. Zaposlio se u karlovačkom tekstilnom poduzeću "Lola Ribar" u kojem je kao rukovoditelj općenarodne obrane i društvene zaštite dočekao ratne godine. Stanovao je na Maloj Švarči, nedaleko od tvornice, gdje se oženio.
Primijetio je da su ga susjedi doživljavali sa zadrškom u vremenima kada je sve mirisalo na rat, upravo zbog te njegove bivše karijere u JNA. No, on je, kaže, cijelo vrijeme bio na vezi s Uredom za obranu te je sudjelovao u prvim pripremama obrane u siječnju 1991. Imao je zadaću pratiti događanja u tvornici, a onda je sudjelovao o osnivanju prvog vojnog voda koji su u njegovoj ulici organizirali lovci. Tako su nastala još dva te su od njih formirali prvu četu, odnosno satniju. Između ostalog, imali su zadaću pratiti događanja u vojarni Logorište. Halovanić je već u studenome 1991. postao jedan od heroja obrane Karlovca i Duge Rese.
Konvoj JNA
U vojarni Logorište JNA je imala 67 tenkova, deset borbenih oklopnih vozila, 100 kamiona i drugih vozila te su 4. studenoga veći dio toga odlučili izvući i prevesti preko rijeke Korane na područje koje je bilo pod njihovom kontrolom. Akcija Logorište bila je jedna od najvećih bitaka cijelog Domovinskog rata protiv srpskih oklopnih snaga (odmah iza bitke za Vukovar). Ostat će također zabilježeno da je to bio jedini primjer da se snage JNA borbom probijaju iz okruženja.
Halovanić je praktički sam zaustavio njihov proboj prema Dugoj Resi, eliminiravši tri tenka. Ključan je bio jedan detalj - Halovanić je osamdesetih bio nastavnik gađanja u Centru vojnih škola na Katedri vatrene obuke u Sarajevu. Protuoklopna Osa, do koje je slučajno došao na položaju, nije mogla doći u bolje ruke u ključnom trenutku.
- Bio sam u zapovjedništvu 110. brigade i pomoćnik načelnika za operativno-nastavne poslove, referent za obuku po terenu i slaganje naoružanja. Dobio sam zadaću da obiđem izdvojeno zapovjedno mjesto u Belajskim Poljicama i pregledam sustav obrane. Sa mnom je išao Igor Horvat. Tamošnji zapovjednik Ivan Polović rekao mi je da su izašli tenkovi. Popeli smo se na brdo Vinicu i vidjeli konvoj i paljevinu koja je ostala iza njih. Naši su položaji bili pod stalnom vatrom minobacača.
Poslao sam vojnika po jedan naš tenk u blizini, ali vidjeli smo dolazak njihovih tenkova prema Dugoj Resi, koji su imali zadaću osiguravati pristup konvoju iz tog smjera. Dolazila su tri njihova tenka T-55 na cesti Belajska Vinica. Pitam dečke imaju li protuoklopno oružje. Kaže mi jedan, zove se Ivica Tuškan, "imamo osu, ali nitko ne zna njom raditi".
Čak je bila i napunjena. Ja sam je uzeo i krenuo s Igorom prema cesti. Dok smo se prikradali, prvi tenk je otišao malo dalje, a dva su zaostala. Gađao sam prvi od ta dva i pogodio ga. Stao je, poklopci se otvaraju, posada iskače. Njih rješavaju dečki iz druge satnije. Ubrzo dolazi drugi tenk. Punimo drugu raketu, pogađam i njega, ali u stražnji dio kupole, vozi do stupa dalekovoda i tu se zaustavlja i eksplodira.
U međuvremenu dolazi naš tenk koji, međutim, gađa ovaj već pogođeni tenk. Ostao nam je onaj prvi, no on se izvlači pokraj kuća i dolazi do ovih uništenih tenkova. Na poziciji je da mu vidim samo kupolu. Stižu i dva njihova dodatna T-34. Naš tenk eliminira prvi koji ostaje na cesti, odmah i drugi, ali se taj izvlači. Ja sam gađao ovaj kojemu se vidi kupola. Raketa ga pogađa, ali nije eksplodirala te se i on izvukao - prisjeća se brigadir Halovanić.
Igrom slučaja, samo tjedan poslije brigadira Halovanića u zauzetoj vojarni Logorište teško je ranila minobacačka granata. Oporavio se i opet navukao uniformu.
Bitno područje
Ivan Bočić je osamdesetih godina radio kao komercijalist za prodaju vozila u Auto-Hrvatskoj. Rođen je u mjestu Vodostaj. Preko rijeke bile su dvije moćne vojarne - Mekušje i malo dalje Kamensko. Kada kažemo da je Hrvatska najtanja na karlovačkom području, ta je linija bila upola manja zbog okupiranog područja ratnih godina. Na ovoj obali Kupe ujedno je bila linija ratišta najbliža Zagrebu s najbitnijim cestovnim komunikacijama i prugom. Strateški izuzetno bitno područje jer su se neprijateljske snage na tom dijelu planirale spojiti s vojarnom u Jastrebarskom i prepoloviti Hrvatsku. Prvu obranu tamo su pružila četiri lokalna voda sastavljena od mještana, kojima je zapovijedao Ivan Bočić.
- Oni su na tom dijelu otprije uvježbavali desantni prijelaz, strateški je to bila dobra pozicija za postavljanje pontonskog mosta. To je složen postupak, znali smo da im za to trebaju pripreme i svojevrsni mostobran. Desantni prostor označavali su piketama koje smo mi skupljali i bacali. Poslije smo dobili pojačanja te smo ih uspjeli odvratiti od nauma - kaže pukovnik Bočić.
Načelnik "oklopništva"
Njegova tadašnja satnija postat će dio karlovačke 110. brigade, a on će postati načelnik "oklopništva" u 4. operativnoj zoni. Polako se počela formirati vojska po VES-u, odnosno specijalnostima branitelja, a ne po njihovim prebivalištima. Do 1995. godine i Oluje postala je to ozbiljna vojska s uvježbanim planom napada. Bojišnica Karlovačke županije, odnosno Zborno područje Karlovac je podijeljeno na dva dijela: karlovački i ogulinski. Ukupno od kanala Kupa - Kupa do Oštrog vrha na Kapeli govorimo o bojišnici dugoj 180 kilometara. Više od 15.000 vojnika imalo je zadaću osloboditi Kordun i sjevernu Liku koju su držali Kordunski korpus, brigada Ličkog korpusa te topnička brigada Glavnog štaba. Operacija je uspješno izvedena. Poginula su 33 hrvatska branitelja.
Bočić je na raspolaganju imao samo jednu satniju koja je uključivala deset tenkova. Još jedna obećana satnija iz Bjelovara prije same akcije nikada im nije stigla. No, igrali su se maskiranja, prevozili su i premještali svoje tenkove duž cijele bojišnice kako bi ostavili dojam da ih ima mnogo više nego što ih je doista bilo. Operativnim maskiranjem ostavili su dojam da će glavni napad ići smjerom Karlovac - Slunj, ali nije, nego je linija probijena preko rijeke Korane u selu Lučica, 25 kilometara uzvodno.
- Imali smo plan da ćemo lansirati most preko Kupe u zoni Donje Rečice i obuhvatno ih odbaciti, ali se od plana odustalo jer je bio složen, a kadar nije bio dovoljno obučen. Jedna desetina diverzanata je čak prešla Kupu, ali neprijatelj je uzvratio vatru. Odustalo se tu, ali je dugoreška 137. brigada u noći oko 3 sata prebacila jednu diverzantsku skupinu koja je do pet sati do početka akcije zauzela nekoliko sela. U Lučici smo plitkim gazom prešli Koranu i probili obranu. Nakon jednog kilometra je došlo do zastoja. Digli smo helikopter koji je obavio raketiranje prije Koranskog Brijega te smo opet krenuli napredovati - priča nam Bočić.
- Vraćao sam se iz Siče kada me je nazvao general Crnjac i pitao imam li koji tenk u pričuvi. Imao sam dva. Rekao je da ih šaljem u Mekušje jer je tamo bila statična linija. Došli smo tamo s dva tenka i oklopnim transporterom. Prvo smo razminirali te sam vodio napad od Gornjeg Mekušja preko Lemić brda, Skakavca i Babine Gore prema Vojniću - kaže pukovnik Bočić.
Karlovački dio obrane na Turnju imao je zadaću na sebe vezati neprijateljske udare kako bi naše snage mogle napredovati uzduž linije tražeći najslabiju kariku, kaže nam brigadir Halovanić koji je u tada bio raspoređen na ogulinskom bojištu.
- Naša grupacija je trebala izvršiti najveći mogući pritisak jer se s druge, ličke, strane Kapele probijala 1. gardijska pa smo se koordinirali i s njima. Čim se probili frontu prema Plitvičkim jezerima, pomaknuli smo i mi njima bok, tako da su 143. brigada, ogulinska, i 14. pukovnija izvršile proboj fronta. S drugog boka nas je pratila 137. brigada, dugoreška. Moram reći da je ovdje najveću ulogu imala 14. pukovnija.
Ona je bila sastavljena od Slunjana koji su, da tako kažem, žurili svojim kućama nakon četiri godine izbjeglištva. Bili su nezaustavljivi. Morali smo ih čak zaustavljati jer su preduboko išli u klin pa ih nismo mogli pratiti, ni logistički ni topničkom vatrom. Tu je poginuo brat današnjeg ministra Tome Medveda - priča Halovanić.
Muzej u Turnju
Nakon što je popustila linija u tom dijelu, Bočić šalje tenkove preko Perjasice i neprijateljska obrana postaje sve poroznija. Dobra okolnost u svemu je što se u borbu nisu uključile srpske specijalne snage s poligona u Slunju. Umjesto u borbu, svoju tenkovsku brigadu, sastavljenu od tenkova T-84, počeli su izvlačiti. Cijeli korpus krenuo je bježati te ni u jednom trenutku nije došao u kontakt s našom vojskom. Da i jest, ne bi se dobro proveli jer je u međuvremenu Hrvatska vojska polako ulazila u Knin.
Brigadir Halovanić i pukovnik Bočić, svatko sa svoje strane, zajedno s tisućama branitelja stižu u Vojnić, ključno mjesto srpske pobune u Karlovačkoj županiji, a onda se uspinju na Petrovu goru.
Ivan Bočić se "skinuo" iz vojske, vratio se prodaji automobila te postao zastupnik Fiata u Karlovcu. Danas je u mirovini i uživa s unucima.
- Hvala Bogu da smo ostali živi i da nismo prošli s velikim gubicima. Mi smo svoje odradili što smo bili dužni za našu domovinu. Opet bismo napravili isto - ističe Bočić.
Brigadir je ostao u djelatnom sastavu do 2003. kada je umirovljen te kroz udrugu prikuplja i prezentira građu i naoružanje iz Domovinskog rata. Na tim je eksponatima nastao Muzej Domovinskog rata na Turnju.
- Zafrkavali smo se: nikad više u rat. Ali, ako bi trebalo, mi bismo opet. Gledam ovaj rat u Ukrajini i sva ta razaranja. Naš rat je naspram toga bio dječji vrtić. No, JNA je tada imala i tehniku i tehnologiju da isto bude i kod nas, ali nije imala ljudstvo koje bi to pokrenulo - zaključuje Halovanić.