Teška je to priča “Po čovika”, koje su se prihvatile Maja i Kristina. Maja je napisala scenarij, Kristina je tu priču pretočila u film. Maja je bila na sasvim dobrom mjestu za pisanje scenarija, stipendija u New Yorku je idealna okolina za sve u životu, kamoli za pisanje scenarija. Njoj je trebalo poglavlje za roman, nosila ga je sa sobom, u sebi, ali ga nije prenijela u svoj kompjutor i onda je, tijekom mjesec dana u New Yorku, napisala antiratnu priču o ratu. Priču koja je umnogome neobičan izbor za pisanje u New Yorku. No, nije mogla drukčije, kao što se u životu najčešće ne može drukčije.
Napisala je priču o šoku s kojim se u jednom trenutku susretne cijela obitelj, svaka osoba koja je čini. Napisala je priču o ljudima koji su svi žrtve. Ne, nisu naše žrtve. - Ne postoje naše žrtve - kaže Maja. Time sve ljude navede da se pitaju koliko su ustvari izbjegli taj status žrtve u životu. Ili im je to postala normalnost. Ima, naravno, u svemu autobiografskih elemenata i to objašnjava zašto je odlučila pisati o ratu u gradu koji ne pamti klasičan rat.
- Svi oni žele otići, pobjeći od toga što im se dogodilo - kaže Kristina Kumrić u jednom trenutku o onome što se događa u njenom filmu. Tom rečenicom opisuje niz scena o dvije djevojčice, sestre koje se moraju suočiti s ocem koji nikada neće biti onaj čovjek kakvoga pamte. Opisuje reakciju žene koja mora prihvatiti čovjeka koji nikada neće biti onaj kojeg je izabrala. - Dali su mi pola čovika - izgovori u jednom trenutku. Opisuje izraz čovjeka koji nikada neće moći pobjeći od sebe jer je samo pola čovjeka. Takav se vratio iz zarobljeništva. Svi žele pobjeći od toga, od samih sebe. Naravno, nitko to ne može učiniti.
Kristina Kumrić je svoj film prikazala na nekoliko festivala, najveći je bio u Torontu. Za dva dana bit će na Zagreb Film Festivalu. Film joj je kao i glavni lik, devetogodišnja djevojčica Janja, koju je izabrala jer je još premala da glumi nametnute uloge i jedino kako ona može reagirati jest jasno prihvaćanje i odbijanje. Svijet joj je još uvijek crno-bijeli. Ni film nema iluzija, ne nudi zabludu da će sve biti dobro. Sve prisiljava da se pripreme na onaj korak kasnije, dugu i tešku fazu života koja nikada neće moći postati bolja. Kristina kaže da se u jednom trenutku čovjeku promijeni fokus borbe, postalo joj je besmisleno glasno suprotstavljanje i demonstrativna borba protiv svih onih koji narušavaju normalnost života, ugnjetavaju ljude idejama koje ih sputavaju kao što su ograničavanje braka, sloboda izbora.
- Kako je to moja generacija sada shvatila da stvari dobro ne stoje, a gdje su bili devedesetih kada se sve događalo, kada je bilo jasno da ćemo izgubiti one dobre stvari, ideje, a da će se umjesto njih pojaviti ponašanje koje će nas vraćati unazad - kritična je prema četrdesetogodišnjacima koji su danas, materijalno situirani, stambeno zbrinuti, najednom postali svjesni toga da žive dopušteni život i ovise o volji korporacije koja određuje minus na svakom računu u životu.
Kristina svakako nije osoba koja će izvesti bilo koga na ulicu, ali će jasno pokazati svoj stav. Čini joj se da su sada stvari u društvu totalno izmakle i da se promjene mogu dogoditi samo na nekoj mikrorazini. Ne vjeruje u velike proteste i slične stvari, smatra da su čak mnogi protesti “fake”, lažni, iako su ljudi u njima obrazovani i znaju što govore. - Ne možeš biti dobro markiran brandovima i napadati korporacije, to je licemjerno. Ljudima je zanimljiv bio “grčki val”, mnogi ga znaju obrazložiti, znaju zašto je Grčka izazvala cijeli cirkus u Europi, ali nema tu iskrenosti - kaže Kristina.
- Ne možeš ni snimiti socijalno osjetljiv film, a gurati se u neku elitu društva - dodaje. Ne pripada grupi. Nada se da ima smisla ako svatko za sebe, ona svojim filmovima, netko drugi pisanjem ili na neki drugi način, može pokazati ono što bi promijenili i popravili i time nešto učiniti. Vjeruje da će tek generacija djece njenog djeteta shvatiti da moraju nešto promijeniti. Pripada onoj generaciji koja je bila premala da nešto učini, da nekako reagira na život jer je bila u školskim klupama kada je došlo do najveće promjene u posljednjih pedeset godina, kada je propao komunizam, a osobito kada je počeo rat u Hrvatskoj. - Bez obzira na to crtam li stripove, pišem ili radim filmove, mislim da na toj maloj, mojoj razini mogu nešto učiniti, navesti makar neke ljude da kritički pogledaju svijet - smatra. - Film je važan jer je od svih umjetnosti najprijemčiviji ljudima. Oko je najbliže mozgu i informacija koja dođe preko oka najlakše se probije do mozga. Sve te slike koje se primaju u mozak brzo se procesiraju - tumači. Ponekad joj misli odlutaju prema smrti, razmišlja o tome kako se svi brinu o smrti, pripremaju. Prizna da o tome razmišlja još od djetinjstva. - To je samo jedna od opsesija - govori i priziva u pomoć Cohena, koji je nedavno objavio kako je spreman umrijeti, a potom, nekoliko dana kasnije, ipak rekao da se ne žuri sa smrću. Nije znao da je to samo za kratko.
- Starost nije tako strašna. Tada čovjek reducira život na ono što mu je bitno i u tome uživa - govori uspoređujući ljude. - Najgore je ako ljudi nisu duhoviti, nebitno o njihovim godinama - dodaje. Kristina predaje na fakultetu, kaže da mladi umnogome razmišljaju i zainteresirani su za fantazije pa stoga gledaju filmove koji su fantazija, čitaju takve knjige, stripove. A onda su potpuno nezainteresirani za stvarnost koja se nalazi neposredno do njih. Ne, nije razočarana. Samo uočava kako postoje oni koji su jako svjesni svojih interesa, znaju kuda kreću i što žele i njima nasuprot, potpuno nezainteresirani.
- Zato se bavim filmom, nemamo vremena za ljude koji ne sudjeluju u životu samo zato što im se ne da, što su izabrali nešto drugo - govori i pritom kaže kako filmove treba raditi za one ljude koji si daju truda, koji razmišljaju i koji stvarno žive. No, ne brine se za mlade, vjeruje u njihove sposobnosti i načine kako percipiraju svijet. - Organizirani su kao kompjutor, tako žive i uče. Popunjavaju praznine u mreži, stoga im nije bitno kakav im je raspored učenja i informacija. Oni će napraviti selekciju i zapamtiti bitno. Naravno, ne svi - kaže i nasmije se ususret novom filmu. Onom, s happy endom. Taj joj za sada uspješno bježi.
Što redateljica misli kada ne kadrira i ne predaje studentima
• Želim snimiti film o ljubavi i cvijeću, ali kao da me neće ta tema.
• Najbolji kadar za mene je onaj koji ništa ne poručuje i nema značenja, ali daje naslutiti da se izvan okvira tog kadra nešto važno i bitno događa. Ako govorimo o prostoru. Ili će se dogoditi, ako govorimo o vremenu. On nas pušta da upisujemo u njega značenja koja hoćemo.
• Najbolji kadar ne govori ni o čemu, on budi slutnju. Daje neki nagovještaj. I što je više reduciran od sveg onog viška slike i zvuka, to je moćniji i ljepši.
• Casting je jako važan za film i ako fulaš, fulao si film. U životu, pak, možeš fulat i ljude i strategiju, “promašit ceo fudbal”. Najčešće se to i događa.
• Šetanje psa je važno za luftanje ljudi.
• Ideali dođu i prođu.
• Strah je uvijek prisutan. Htjedoh ga se riješiti, ali nije išlo, pa sam ga prigrlila i sad hodam s njim uokolo. Tako manje razara. Ne bojim se straha. I ne ignoriram ga. Koliko god ga se pokušavala osloboditi, jer peče, guši, ne da, toliko me i hrani.