Na 2023. godinu može se gledati na mnogo načina, a razlike su prilične stojite li na međusobno udaljenim rubovima. Recimo da je to četverokut: Vlada, poduzetnici, javni službenici, ostali radnici.
Onda to izgleda ovako: Hrvatska ulazi u krug 15-ak zemalja koje su istodobno u NATO-u, EU, schengenskoj i eurozoni te ima sve moguće reference kredibiliteta za ulagače i financijske institucije (premijer).
Trebamo poreznu reformu i jače rasterećenje rada kroz povećanje osobnog poreznog odbitka i smanjenje stopa poreza na dohodak da se osnaži gospodarstvo, privuku investicije, povećaju plaće i otvore nova radna mjesta (poslodavci).
Za 250 tisuća zaposlenika u javnim službama plaće su realno pale, padat će i iduće godine, a nemamo mogućnost "sjesti za stol" s Vladom do rujna, osim ako to ne isprovociramo (javne službe).
Ostali radnici? Plaće su u prosjeku rasle 10 posto, ali malo je sektora koji su doista "preskočili" inflaciju jer je ključ u riječi prosjek. Prosječna plaća u Hrvatskoj je bruto 10.466 kuna (kolovoz), a medijalna 8721 kunu, što znači da 50 posto zaposlenih prima bruto plaću do tog iznosa (6594 kune neto).
U idućoj se godini inflacija očekuje na razini šest-sedam posto, uz gospodarski rast od jedan posto, ili manji. Ako tu ubacimo neformalnu procjenu da su svi koji primaju iznos do medijalne plaće, dakle polovica zaposlene populacije, već sada u situaciji da jedva spajaju kraj s krajem, 2023. godina bi to mogla još pogoršati i za njih značiti da su ugroženi. Zašto? Jer su troškovi hrane i ostalih egzistencijalnih potrepština - koji odgrizaju veliki dio plaća manje imućnih (često i prilično zaduženih) za razliku od situacije s kojom se suočavaju imućniji - rasli u principu više od onoga što nam pokazuje opći indeks potrošačkih cijena.
Očito je stoga da će Vlada nastaviti s paketima pomoći kućanstvima, pa vjerojatno i poduzetnicima jer se cijene energenata i inflacija neće brzo normalizirati, što je politika i ostalih vlada u EU, gdje energetska kriza narušava kupovnu moć i opterećuje proizvodnju, kako se konstatira u najnovijim prognozama Europske komisije. U idućoj se godini očekuje rast europskog BDP-a od svega 0,3 posto, što zvuči kao statistička greška, a njemački će pasti 0,6 posto. Kad pak Komisijini analitičari opisuju 2023., spominju "iznimnu razinu nesigurnosti" (zbog agresije na Ukrajinu) te konstatiraju da "potencijal za daljnje gospodarske poremećaje ni približno nije iscrpljen".
Sve to treba imati na umu kad se čita što donosi hrvatski državni proračun za iduću godinu, odnosno što sve Vlada čini dok premijer poručuje da mu je važno "osigurati koheziju" u društvu i izbjeći "socijalnu frakturu", što bi, doista, trebalo biti važno svima - bilo iz ekonomskih, bilo iz humanih pobuda. U protivnom će slabo plaćeni (radnici, službenici) manje kupovati (kad ih promatramo kao potrošače), prosvjedovati (građani), ako se ne odluče na glasanje nogama (iseljavanje). U pozadini je na neki način i pitanje dokle će ići erozija Hrvatske kao društva, odnosno njeno pretvaranje u puki ekonomski prostor održavan vanjskim izvorima novca i radnika, kako to kaže ekonomist Željko Lovrinčević.