Svake druge nedjelje čekala sam pored trafike da završi velika misa. Otac bi se na čas odvojio od muškog razgovora i kupio mi novine. I tako mjesecima, dok mama jednom nije zakasnila na malu misu i stigla za tatom. Ostala je zgranuta, preneražena. Pregažena, s onim izrazom lica kao da stoji na pragu užasne, prljave tajne: zašto muž njenoj 13-godišnjoj djevojčici kupuje časopis s golim ženama!? Smijali smo se, tumačili joj da je to Start. Jedno od najuspješnijih izdanja zagrebačkog Vjesnika, dvotjedni magazin s duplericom i naslovnicom s polugolim sisatim ženama prodavao se osamdesetih u više od 300.000 primjeraka. Za razliku od ostalih novina tog doba u kojima su većinu prostora zauzimale neprobavljive socijalističke plahte, u Startu je, uz nešto senzacionalističkog novinarstva, bombastičnog i šupljeg, ali tada sa šarmom novoga, bilo i tekstova napisanih suzdržano i jasno, o nečemu neobičnom, uzbudljivom i drugačijem, koji su svojom živošću, energijom i pritajenom subverzivnošću iskakali iznad socijalističkog sivila.
Vesna Kesić, tako sam zapamtila to ime. Osamdesetih novinarka i reporterka Starta, Vesna Kesić u međuvremenu je proživjela još nekoliko života kao feministička i mirovna aktivistkinja. Ušla je u temelje nove hrvatske države kao jedna od “Vještica iz Rija”: pod tim imenom pamtimo skandal kad je tjednik Globus u prosincu 1992. napao pet intelektualki u tekstu pod naslovom “Hrvatske feministice siluju Hrvatsku”. Da su na kongresu PEN-a u Rio de Janeiru lobirale protiv toga da se idući kongres PEN-a održi u Dubrovniku, prozvane su Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić. Niti jedna nije bila u Riju, nažalost, kaže Kesić.
Za Vještice iz Rija je dobila sudsku odštetu, i već dugo tu priču smatra završenom. U Hrvatskoj su ostale živjeti samo ona i Jelena Lovrić. Jelena Lovrić je uspjela nastaviti uspješnu novinarsku karijeru, dok se Vesna Kesić s neuništivim entuzijazmom okrenula antiratnom i ženskom aktivizmu. Gotovo da nema prosvjeda i akcije civilnog društva u koju nije uključena, redovito reagirajući na državno sponzorirani nacionalizam, šovinizam, na slučajeve etničke i rodne diskriminacije. Piše i dalje, objavljuje na alternativnim portalima.
Selo s dva imena
Ovih dana premijerno je predstavljen film s pričom na kojoj radi još od ranih 90-ih. Dokumentarac “Ono drugo selo” u produkciji Fade-ina, snimljen po priči i scenariju Vesne Kesić, u režiji Jadrana Bobana i s kamerom Srđana Kovačevića osvojio je posebnu nagradu žirija Liburnia Film Festivala u Opatiji.
Tako se priča vratila na početak: u Opatiji je provodila ljeta, tamo su živjeli Vesnin djed i baka, i ostatak obitelji s majčine strane, tamo je proživjela idilično djetinjstvo tik uz more, ali i formativne traume pomalo usamljenog djeteta.
“Ono drugo selo” dokumentarni je film o Španovici, selu pored Pakraca. O selu s dva imena, hrvatskim i srpskim, s dvije povijesti i dvije tragične istine.
“U Španovici su živjeli Hrvati, u Novom Selu Srbi. Danas u Španovici ne živi gotovo nitko”.
No film se gleda i kao priči o Jugoslaviji, o raspadu i tranziciji kroz krvavi, samouništavajući rat. A tko je pogodniji da to ispriča od jedne od najistaknutijih pripadnica generacije “slomljenih”, onih na čijim se leđima slomila Jugoslavija i prelomila im živote. Priča o Španovici egzemplarna je priča o tome kako se grade ratovi. Malo je to selo, ni u najboljim danima nije brojalo više od 1500 stanovnika. U Austro-Ugarskoj lokalni vlastelin, grof Janković, odlučio je 1886. tu naseliti šumare iz Gorskog kotara, koji su izgradnjom riječke pruge ostali bez posla. Sagradili su kuće na glavnoj cesti između Pakraca i Požege i tako je nastala Španovica, katoličko selo okruženo srpskim selima, “hrvatski otok u srpskom moru”.
Hrvati Španovice i Srbi okolnih sela, živjeli su u relativno mirnom suživotu sve do kulminacije političke krize stare Jugoslavije. Prva ljudska žrtva 1939. navodno je bio brat predsjednika seoskog HSS-a, priča se i o ubojstvu nekog srpskog žandara. Do početka 2. svjetskog rata odnosi su već prilično poremećeni, prave strahote kreću s NDH. U Drugom svjetskom ratu pobijeni su Srbi iz okolnih sela, tvrde da su Hrvati iz Španovice u tome sudjelovali. U selu je bilo ustaša. Onda su partizani 1942. napali selo, i pobili brojne Španovčane. Svi su potjerani, nakon 1945. zabranjen im je povratak. Selo je preimenovano, sad je to Novo Selo, naseljeno je Srbima iz drugih dijelova Hrvatske i BiH, žrtvama nekih drugih zločina. Španovčani su raseljeni, pate u tišini. Onda je došla 1991., linija razdvajanja podijelila je Pakrac na dva dijela. To je jedno od mjesta gdje je počeo rat u Hrvatskoj.
Predsjednik Zoran Milanović i ministar branitelja Tomo Medved u utorak 8. rujna su bili u Kusonjama, gdje je 1991. 20 hrvatskih branitelja upalo u zasjedu i ubijeno. Šest i pol kilometara dalje je Španovica, odnosno Novo Selo. Kusonje i Novo Selo postali su dio SAO Krajine, do 1. svibnja 1995. i operacije Bljesak. Sad se selo ponovo zove Španovica, šikara guta kuće u kojima nitko ne živi. Priča o Španovici jedna je od onih koje su potpaljivale hrvatski revanšizam početkom devedesetih. Slično kao u slučaju sela Borićevac ili Udbine, Hrvati se tu nakon 1945. nisu smjeli vratiti.
Živi svjedoci
No ni nakon 1991. nepravda nije ispravljena, niti jedna nepravda ovdje se nije ispravila, samo ju je naslijedila nova. Samostalna Hrvatska donijela je zakon o povratu nacionalizirane imovine, ali Španovčanima imovina nije bila nacionalizirana, pa se ne može sudski vratiti. Oni su naprosto bili državni neprijatelji, otjerani su. Imovina im je kolektivizirana, drugi su ljudi došli na njihove kuće i živjeli tu desetljećima.
Navodna kolektivna krivnja Španovčana, kaže Vesna Kesić, razriješena je tako da ih se “de-kolektiviziralo”, raselilo, izbrisalo tragove njihova postojanja i zatrlo kao zajednicu. Njihova imovina podijeljena je onima koji su u tom trenutku imali status kolektivne žrtve: Srbima iz BiH i drugih dijelova Hrvatske, često žrtvama ustaških zločina. A onda su i stanovnike Novog Sela, protjerali u ovom ratu. Kao što su 1945. svi Španovčani postali ustaše, tako sad svi ovi drugi postaju četnici.
U filmu Vesne Kesić i Jadrana Bobana govore još živi svjedoci, nekadašnji Španovčani, pa stanovnici nekadašnjeg Novog Sela, i onih par ljudi koji su danas tu, u sablasnom selu među ruševinama i duhovima krvave prošlosti. U jednom svijetu žive Srbi, u drugom Hrvati. Film je to o suprotstavljenim sjećanjima: o sjećanju jednih, koje potire sjećanje drugih. Poticani na mržnju i revanšizam, prevareni nerealnim obećanjima. Svatko je vazda pravedna žrtva, svi su se samo branili. Slijepi za bol nanesenu drugima, ne razumiju stvarnost u kojoj žive, jer nisu u stanju pojmiti poziciju onog Drugog. I tako osiguravaju da vječno ponavljaju istu povijest.
Jadran Boban snimio je film na osnovu knjige o Španovici Tonča Erjavca i studije koju je Vesna Kesić napravila za Documentu, u sklopu projekta Osobnih sjećanja. Knjiga “Španovica/Novo Selo/Španovica: Znalo se - nije se znalo?” objavljena je 2013., kao studija slučaja o suprotstavljenim sjećanjima na ratove, koju Kesić piše kao sociologinja, koja je studirala u Zagrebu i New Yorku, ali i kao mirovna aktivistica devedesetih u Pakracu. Nekoliko godina kasnije, s Bobanom i snimateljem Srđanom Kovačevićem, vraća se u Pakrac i sela oko Pakraca, obilazi ruševine i razgovara s rijetkim povratnicima, preživjelim Španovčanima i njihovim potomcima, spremnima da o svojoj traumi svjedoče pred kamerama.
Povijesni podaci su nepouzdani, ali tema filma i studije nije konkretna povijest, nego način na koji su traumatični događaji ostali urezani u pamćenju žrtava i njihovih nasljednika. Tu je krv lila u potocima. Hrvatsko selo okruženo srpskima, Španovica u NDH postaje sjedište satnije, a potom i ustaške Pripremne bojne. Do listopada 1942. moguće je govoriti o oko 1500 ubijenih stanovnika okolnih srpskih sela: u Kusonjama su 13. kolovoza 1942. ustaše iz Pakraca i Španovice ubili 463 muškarca, pobijeni su srpski stanovnici Lipovca i Dragovića. U tim zločinima ustaša sudjeluju i Španovčani civili.
“Sporno je međutim u kojoj mjeri, pod kojim uvjetima, je li riječ o prisili i prijetnjama, ili dobrovoljnom sudjelovanju”, kaže Kesić.
Na Psunju i Papuku formira se 1942. prva veća partizanska jedinica, jedna od prvih većih akcija je napad na Španovicu 4. i 5. listopada 1942. Selo je najvećim dijelom razrušeno i spaljeno, a stanovnici rastjerani ili deportirani u okolna sela i gradove. Španovčani barataju brojkom o 73 identificirane žrtve. Službena statistika nikad nije objavljena, kao što nikad nije službeno utvrđen broj ustaških žrtava u srpskim selima oko Španovice.
Idealno za traumu koja će probiti u novom ratu. Činjenica je da se Španovčani nisu smjeli vratiti svojim kućama. Ali tko je to naredio i kako, ne znamo. Nikad nije identificiran dokument kojim je Španovčanima zabranjeno da se vrate u svoje selo. Pakrački veterinar, amater povjesničar i etnograf Tonči Erjavec napisao je knjigu o Španovici, u kojoj tvrdi da je Španovčanima povratak zabranjen neovisno o tome jesu li sudjelovali u ratnim zločinima, za koje ionako nikom nije suđeno, ili su bili u partizanima. Imovina Španovčana razdijeljena je novonaseljenom srpskom stanovništvu.
Zemlja i kuće nikad nisu nacionalizirani i konfiscirani, nego su imanja raspodijeljena temeljem odluka lokalnih “komisija za agrarnu reformu i kolonizacija”. Španovčani su ostali rasuti naokolo, od Pakraca do Amerike i Australije. Vesnu Kesić ta priča prati od djetinjstva. Kao mala djevojčica preselila se na nekoliko godina iz Zagreba u Slavonsku Požegu, kad je mama imenovana za ravnateljicu odgojno-popravnog doma za maloljetne delinkventice. Tad se prvi put srela sa Španovčanima. Neki od njih bili su njeni prvi susjedi kad je kao dijete, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, nekoliko godina živjela tamo. Bili su drugačiji od ostalih. Obitelji sa specifičnim španovačkim prezimenima Novinc, Erjavec, Larma, Peternel, koje su zadržale i svoj neobični, “kranjski” dijalekt, živjele su u koloniji od nekoliko trošnih prizemnica u njezinom neposrednom susjedstvu. Kuće su bile u vlasništvu poljoprivrednog kompleksa Ratarnica i nisu imale niti elementarne uvjete za stanovanje, bez vode i kanalizacije.
“S jednom od djevojčica iz susjedstva išla sam u isti razred, pa iako smo zajedno pješačile do škole nekoliko kilometara dnevno, a ona ponekad svraćala k meni, ja nikada nisam bila pozvana u njenu kuću, kao niti u jednu od tih obitelji u susjedstvu”, piše Vesna Kesić.
Sve je oko njih bilo drugačije. Možda je riječ o naknadnim projekcijama u mutno sjećanje iz ranog djetinjstva, no njoj su tih nekoliko turobnih zgrada na rubu gradića i njihovi nekomunikativni stanari ostali u sjećanju kao nešto što je izazivalo kombinaciju dječje znatiželje i nelagode u društvu čudnih i distanciranih ljudi koji - nešto kriju. Što?
Stare rane
Saznat će tek krajem osamdesetih, kad se u Jugoslaviji počinju otvarati stare rane. Iz djetinjstva je zapamtila tek taj mutni osjećaj nelagode zbog toga što jedva da je ikada viđala roditelje te djece, njenih vršnjaka.
“Bilo je to vrijeme snažnog zamaha socrealističkog poretka: Djevojčica iz mog susjedstva i ja odlazile smo na iste pionirske priredbe s plavim kapicama s crvenom zvijezdom i crvenim maramama. U našim dvjema obiteljima to je moralo imati potpuno drugačije konotacije, čega sam ja bila svjesna tek na razini slutnje”, kaže.
Kasnije su se udaljile, u višim razredima osnovne škole prestale su biti prijateljice. Danas bih jako rado znala što se dogodilo s njom, kaže Vesna Kesić. Što se krilo iza neobične rezerviranosti njene male prijateljice, Vesna je saznala tek 1990. kad ju je Slavko Goldstein, zagrebački autor i izdavač, pozvao da pomogne prilikom uređivanja knjige Tončija Erjavca o Španovici.
Erjavec je samo htio napisati istinu o svom selu, s porukom o miru: da se nikad ne ponovi! Erjavčeva knjiga bila je spremna za objavljivanje još krajem osamdesetih, ali od njega se zahtijevalo da podatke i sadržaj knjige prilagodi tadašnjoj ideologiji i političkom pragmatizmu. Izdavača je našao 1990., posao novinarke je bio da skupa s njim radi na provjeri podataka, eventualnoj doradi i ujednačavanju teksta.
Problemi s knjigom
Vesna Kesić i Tonči Erjavec više puta su razgovarali, no knjiga tada nije objavljena. Bit će objavljena 1992., u već sasvim izmijenjenoj stvarnosti neovisne Hrvatske. Izrazito mirotvoran Erjavčev rukopis objavljen je sad s nadopisanim poglavljem “Ponovo rat”, Goldsteinovim predgovorom, s drugačijim tonom i nekim drugim novinarom koji je pomogao na uređivanju teksta.
Vesna Kesić je otpala, Goldstein joj nikad nije rekao zašto. U te dvije godine puno se toga promijenilo, od jedne od najuglednijih hrvatskih novinarki Vesna je postala Vještica iz Rija. Netko s kim ne želiš imati veze da ne bi i tebe prozvali jugokomunjarom, ili nešto još gore. Nova država htjela je početi od nule. I u časopisu s golim ženama može se djelovati feministički. U feminizmu je od početka, sudjelovala je 1978. na mitskoj konferenciji “Drug-ca žena: Žensko pitanje - novi pristup?” u Beogradu, osamdesetih sudjeluje u osnivanju sekcije Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske, koja je, kako piše Aida Bagić, postala ključno mjesto tadašnjih feminističkih rasprava. Od početka devedesetih sudjelovala je u osnivanju niza organizacija kojima se gradilo civilno društvo nove države, povezujući do danas ljude različitih generacija. Kasnih devedesetih u New Yorku je magistrirala na slavnoj New School for Social Research, na temu konstrukcije spola i etniciteta u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, i njihovom utjecaju na motivaciju ratnog nasilja.
Tončija Erjavca ponovno je srela 1995. godine. Neposredno nakon akcije Bljesak stigla je u Pakrac gdje je nekoliko dana radila u uredu za ljudska prava u istočnom dijelu Pakraca koji je do operacije Bljesak bio pod kontrolom SAO Krajine. Dolazila je i 1993., u Volonterski park Pakrac, razgovarala i sa ženama iz Španovice. Sad su se Srbi spremali na izbjeglištvo, formirale su se beskrajne kolone. Nitko ih nije pokušavao zadržati. Aktivisti Antiratne kampanje Hrvatske davali su im informacije kako bi mogli zatražiti domovnicu, kome da se obrate ako im je Hrvatska vojska nešto uništila ili rekvirirala. Erjavec je sad bio u uniformi HV-a, kao veterinar se 1991. stavio na raspolaganje.
Razveselio se što je vidi. “Jesam li vam rekao da su nam Srbi oduvijek ovo spremali?”, obratio se Vesni. Ne, nikad prije nije joj tako nešto rekao, zapamtila ga je kao čovjeka punog razumijevanja, koji razmišlja izbalansirano, pokušava razumjeti i onu drugu stranu, to jest ono drugo selo. Onda prije, stalno je naglašavao želju za mirom i pomirenjem. Ali Vesna mu nije htjela proturječiti, situacija nije bila prikladna za političke polemike. Povijest je ponovno bila na djelu, meljući ljude i ljudska sjećanja.