Andreo je živ. Kad su Ireni Caktaš, majci čiji je sin nestao iz izraelskog zatvora, iz hrvatskog veleposlanstva javili ovu vijest, slomila se. Žena iz Dugopolja, koja se sa 17 godina udala za Palestinca i iz Hrvatske preselila u Hebron, hrabro se nosila s nestankom Andree Abudabosa (38), rođenog Splićanina, da bi si, kad je dobila toliko iščekivanu vijest, dopustila da prevladaju emocije.
– Kao da sam pretrčala utrku svog života. Sretna sam, ali jako, jako umorna – kaže.
Čujemo to i u njezinom glasu. Kad je Jutarnji prije pet dana ekskluzivno objavio Irenin vapaj državnim vlastima da joj pomognu pronaći sina, odvedenog iz obiteljskog doma u izraelski zatvor, zvučala je drugačije. Borbeno. Nosio ju je adrenalin, koji ju je nakon prvog čina sretnog završetka, sasvim iscrpio. Osjećaj je to koji će prepoznati svi koji su vodili velike životne bitke. Prvog čina, zato što još uvijek ne zna kad će vidjeti oca četvero djece, koji žive u kući do njezine.
- Moram reći u ime cijele svoje obitelji da smo izrazito zahvalni vama kao novinarki s kojom smo se prvom čuli iz Hrvatske i Jutarnjem listu koji je objavio našu priču. Nismo sigurni da bismo bez vas mogli ostvariti vidljivost i napraviti pritisak koji nam je bio potreban da doznamo što je s Andreom - kaže.
Irena se nije čula s Andreom, niti ga je vidjela. S njezinim su sinom prvo telefonski razgovarali hrvatski diplomati, a potom ga i posjetili u zatvoru u koji je premješten nakon što su ga pretukli i s povezom preko očiju odveli iz ćelije u kojoj je, uz druge palestinske zatvorenike, bio zatvoren i njegov brat Alaa.
- S nestrpljenjem sada čekamo nove vijesti iz Ambasade, budući da Ministarstvo vanjskih poslova i konzulat intenzivno rade i na mogućnosti da se Andrea prebaci u Hrvatsku do suđenja – kaže za Jutarnji.
Što se braći konkretno stavlja na teret, Irena ne zna.
Telefonski razgovor od 2. studenog, kad joj je jedan zatvorenik putem ilegalnog mobitela u zatvoru javio da se Alaa brine za bratovu sudbinu, nikad neće zaboraviti. Pamti svaku riječ, naglasak, ton glasa. Urezali su joj se u memoriju dublje nego kad se 40 vojnika u rano proljeće pojavilo pred njezinom kućom, rekli sinovima da uzmu lijekove i mobitele pa ih, uz riječi zapovjednika, ‘ne brinite se, bit će dobro‘ odveli sa sobom.
Od te noći Irena nije prospavala ukupno nekoliko sati. Pokušavala je "preokrenuti nebo i zemlju" da pronađe sina. Sigurna je, rekla je tada za Jutarnji, da njezina djeca nemaju nikakve veze s Hamasom, zbog čijeg je najžešćeg napada na Izrael u povijesti zemlje, Izrael pokrenuo odmazdu u Pojasu Gaze.
Da je Andrea pronađen u zatvoru Naqab i da je živ, iz hrvatskog veleposlanstva javili su joj putem e mail poruke.
- Rekli su da se drži dobro i da nas je pozdravio. Zamolio ih je liječnika, tuširanje, drugu odjeću, jer u zatvoru nemaju ništa. Prije rata smo im barem mogli poslati odjeću i novac za duhan u kantini, pa je to bilo još koliko toliko podnošljivo. Od početka rata sve im je oduzeto, kako nam kažu palestinske organizacije zadužene za zatvorenike. Zbog ove katastrofe nemaju više baš ništa. Bojim se da, ako je zatražio liječnika, sigurno mu nije dobro, brinem se za njegovo zdravlje. No, Ida Gamulin iz Veleposlanstva rekla mi je da ne trebam brinuti, da je dobro – zabrinuta je Irena Caktaš.
Nakon što njezin sin Alaa, kao ni njezino još troje djece, desetljećima nije uspjelo dobiti zatraženo hrvatsko državljanstvo, Irena je presretna što su joj iz Veleposlanstva predložili da iznova zatraži državljanstvo i za drugog zatvorenog sin Alaau, kako bi ga lakše, zajedno s bratom, bilo izvući iz izraelskog zatvora – umorno nam je ispričala Irena Caktaš.