Nešto tu ne štima. Ili je točno onako kako bi trebalo biti. Umro je gradonačelnik. Umro je Milan Bandić. Obitelj je dobila mogućnost izbora gdje će mu biti počivalište. Takvu mogućnost dobije valjda obitelj bogova, vrlo izuzetnih bića. Društva koja nude takav izbor nisu društva koja ljude cijene kao jednake, koja misle da svi imaju i trebaju imati jednake šanse.
Nema tu osobitog argumenta zašto nekome ponuditi da izabere mjesto gdje će biti pokopan. U društvima u kojima ljudi imaju svoja prava i kojima ta prava nisu uvjetovana nitko nema potrebe tražiti uslugu i milost. Ljudi tada jednostavno traže svoje pravo.
Zagrepčani imaju pravo na javnu rasvjetu, pravo zahtijevati javni prijevoz do posljednje kuće na svakoj strani Zagreba. Imaju pravo živjeti u gradu u kojem se njihov novac neće trošiti na kojekakve protekcionističke poslove. Imaju pravo tražiti da odlučuju o izgledu svog kvarta, svake ulice. Imaju pravo na život kakav dolikuje ljudima koji plaćaju najveći prirez u državi. Imaju pravo na vodovod koji neće izgubiti 60 posto vode prije nego što stigne do kućnih slavina.
Imaju pravo živjeti u gradu koji neće trošiti njihove milijune na milijune plastičnih stupića bez smisla. Imaju pravo tražiti svoje mjesto u staračkim domovima, mjesto za svoju djecu u vrtićima, siguran put do škole. Ništa od toga ne bi smjela biti zasluga jednog čovjeka. I ništa, ili jako malo od navedenog je ostvareno.
Zagrepčanima su ostali dragi neki gradonačelnici jer su popravljali život, na dobrobit svih. Holjevac, Pirker, Mato Mikić. Holjevac je proširio Zagreb preko Save, čuvao Velesajam u Zagrebu. Mikić je ušminkao Zagreb tijekom Univerzijade, dao mu je štih velikoga grada. Ono što je učinio Pero Pirker za Zagreb najbolje je opisao Goran Beus Richembergh.
"Izgrađeno je 30 km novih savskih nasipa. Sagrađeni su nova cesta Zagreb - Sisak, novi željeznički most na Savi i veliki nadvožnjak preko pruge kod Velike Gorice, novi terminal i produljena pista zagrebačkog aerodroma na Plesu, nova sljemenska žičara, sportski centar na Sveticama s bazenima i igralištima te postrojenje za umjetno klizalište na Šalati. Uz to, sagrađeno je i 107 tisuća m2 robnih kuća i trgovačkih centara. Izgrađena su i nova velika skladišta na Žitnjaku", pobrojao je Richembergh.
Podsjetio je i da je u Pirkerovu mandatu Zagreb pogodila katastrofalna poplava od koje je stradalo oko 180 tisuća ljudi, skoro trećina ondašnjih Zagrepčana.
"Izgrađena su nova naselja Botinec i Retkovec za postradale u poplavi, te novi kvartovi u Trnskom, Sigetu, Zapruđu, Sopotu i Knežiji, sveukupno čak 26 tisuća novih stanova. Stanogradnju su pratile i nove škole u Trnskom, Botincu, Retkovcu i Zapruđu te na još 30 drugih lokacija uz 6 novih dječjih vrtića."
Pero Pirker pokopan je na Mirogoju, nedaleko od Aleje velikana. Grob mu ne odudara od okolnih. Poseban je zbog ploče s mozaikom. To je sve. Nema izdvojenosti, nema iluzije nadčovjeka. Pokopan je pored Zagrepčana o kojima se brinuo. Stradao je politički, s ostalim "proljećarima". Zagreb mu nije dao ulicu ni trg. To je razlika između gradonačelnika. Neki su veliki djelima. Neki, realno, nisu uspjeli. Iz raznih razloga.
Bandić je imao i dobrih strana. Ova predstava s grobnim mjestom baš je ono što su mogli izbjeći da su mu htjeli osigurati kakvo-takvo mjesto među dobrim gradonačelnicima. Ovako, kao da su mu se ulizivajući narugali, kao da ima neke kozmičke pravde što će biti iza zida, izdvojen od Zagrepčana. Sam.