Zvono dreči. Kao u školi. Kad je kraj sata pa djeca navale sa svih strana, kad prodru na hodnik kao bujica, oslobođena voda, kao nezaustavljivi ratnici, pobjednici.
A nas poslalo da pišemo o porazu. Pa zvonimo. Ne bi li ikog na hodnik izmamili. Da nam kažu, ako uopće išta smiju kazati, da dođemo sutra, barem to, da je ovo danas samo slučajnost i da će sutra biti baš onako kako treba biti. Da će biti djece. I da ćemo ih izdaleka čuti. Moramo. Jer, tko je još vidio da rodilište bez djece postoji. To bi bilo smiješno. Uistinu bi. Kamičak bi se za trbuh držao, a mačkule bi nekontrolirano pucale. Konji bi ljude jahali, a Turci bi se Gospi klanjali.
Rodilište bez djece? Glupost. I "Zauvijek susjedi" imaju bolje viceve.
Zvonimo. Vrata su zaključana....