Reporter Jutarnjeg lista Mario Pušić dobitnik je nagrade za najbolju reportažu u 2019. godini, a priznanje mu je ekipa Fra Ma Fu festivala danas dodijelila u daruvarskom Dvorcu Janković, na drugi i završni dan sada već tradicionalnog okupljanja posvećenog kraljici novinarskih formi, reportaži.
- Reportaža je iskrena forma. Prati obične ljude, koji u sebi imaju tu iskrenost kojom se ne mogu podičiti ljudi koji se puno eksponiraju po medijima, političari pogotovo. Zato volim raditi upravo takve priče i pratiti takve ljude - rekao nam je Pušić, dodajući odmah kako reportaže kolegice Andree Topić (3. mjesto), koja je pisala o Kinezu Ustaši u Imotskom, te Denisa Mahmutovića (2. mjesto) smatra jednako uspješnima.
- Posebno mi se svidjela Denisova reportaža iz migrantskog kampa Vučjak, gdje sam i sam bio 20 puta. Pročitao sam tu njegovu reportažu još kad je bila objavljena, i odmah sam pomislio kako je riječ o tekstu koji će biti nagrađen - rekao je Pušić, koji je prvu nagradu zaslužio reportažom koja je u Jutarnjem listu objavljena 03. srpnja 2019. pod naslovom “Đuro sam na selu”.
Evo kako Pušić otvara taj tekst:
“Do Đure nije lako doći. Na pola puta od Slunja do Ogulina mora se skrenuti prema Ključu. Na tom potezu od nekih šest i pol kilometara lošeg makadama osim njega žive još dva čovjeka, ali se ne druže jer su si predaleko. Na pola sela mora se skrenuti oštro desno prema zaseoku Šušnjari, može se autom, iako se zbog visoke trave i gustog žbunja tako ne čini. Onda se vozi 500 metara šumom, pa se počinju nazirati prvi krovovi, ima ih oko 20, a svi su Đurini.”
- Dobra reportaža uvijek traži pravu kombinaciju teme, aktera o kojima se piše te stila pisanja. Ključno je da autor uspije preslikati emociju, bez obzira bila ona loša ili dobra, koju će kasnije čitatelj upiti kroz priču - odgovorio je autor nagrađene reportaže na pitanje o ključnim sastojcima za dobar reportažni tekst, dodavši kako je bitno da autor takvog novinskog teksta ubaci i svoj “touch”, odnosno predstavi svoj pogled na temu o kojoj piše.
-To odvaja reportažu od svih drugih novinarskih formi - smatra Pušić, s kojim smo porazgovarali i o budućnosti reportaže.
- Ako tisak preživi digitalnu apokalipsu, preživjet će zahvaljujući reportaži, ali i ostalim formama koje su karakteristične za tisak. Ako tisak ne preživi, mislim da ipak neće nestati reportaže, jer smatram da itekako za nju ima prostora na webu. Dapače, reportaža se može na izvrstan način multimedijalno predstaviti na webu, a stvar je izdavača da to prepoznaju i nastave donositi reportaže u svojim web izdanjima, u drugačijoj i bogatijoj formi - rekao je Pušić.
Epidemiji Covida unatoč, vrijedna ekipa okupljena oko festivala koji se već šestu godinu zaredom održava u čast čuvenoj novinarskoj lutalici Franji Martinu Fuisu, uspjela je održati svoj festival.
U Daruvaru se tijekom dva dana družilo i razgovaralo o novinarstvu, predstavljale su se knjige, a čitala se i poezija u izvedbi slam pjesnika. Program je uključivao i predstavljanje knjige Žarka Jovanovskog (dobitnik VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, “Pizzeria Europa”), izložbu fotografija Šime Strikomana, prikazivanje dokumentarnog filma „Mental health care institution on the COVID -19“ redatelja Tomislava Žaje… a posebno je zanimljiv u Daruvaru bio petak navečer, kada su u Public baru svoju poeziju čitali “Hrvatski pjesnički huligani – underground pjesnici”: Žarko Jovanovski, Zvonimir Grozdić i Stjepan Bajić.
Nagrađeni tekst reportera Jutarnjeg lista možete pročitati OVDJE.