Na današnji dan prije točno stotinu godina rodio se Franjo Tuđman oko kojeg u Hrvatskoj postoji prešutni politički sporazum kako je bio 'otac domovine'. Iako ovaj prešutni sporazum nije sasvim jednoglasan, za nas danas su vrlo važne riječi koje Tuđman prije malo više četrdeset godina izgovorio pred jugoslavenskim sudom, piše Slobodna Dalmacija.
Hrvatski narod, rekao je tada Tuđman, 'kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i prava da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti'.
Ove proročanske riječi bile su hrvatska inačica reformske politike sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova koji je sedam godina kasnije na kongresu sovjetskih komunista rekao:
'Ključno mjesto u novom načinu razmišljanja zauzima koncept slobode izbora…U ovakvoj je situaciji politika nametanja društvene strukture, načina života i političke orijentacije posebno politika nametanja vojnom silom, opasna politika iz arsenala naše prošlosti. Državni suverenitet i nezavisnost, te nemiješanje u unutrašnje poslove sve više postaju općeprihvaćene norme međunarodnih odnosa.'
U tom smislu Tuđmanove su riječi bile početak našeg iskoraka iz Jugoslavije. Taj je iskorak Tuđman, kao prvi hrvatski predsjednik, dovršio tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, u međunarodnom okruženju koje je bilo vrlo sumnjičavo prema ideji suverene i samostalne Hrvatske.
U pozadini svega bila je bila Tuđmanova povijesno-politička računica kako je Jugoslavija po ustavu iz 1974. bila definirana kao zajednica povijesnih država-nacija koje su trebale biti potpuno slobodne. Slijedeći tu ideju Tuđman je isprva težio miroljubivom preustroju Jugoslavije u konfederaciju suverenih država, što je trebalo biti prvi korak prema ulasku Hrvatske u europsku zajednicu suverenih naroda.
Ova Tuđmanova europska računica, koja je danas ostvarena, sa sobom je donijela i redefiniciju hrvatske državnosti, precizno zapisanu u 'Izvorišnim osnovama' Hrvatskog ustava koje su danas obvezujuća pravna interpretacija, posebno kada su u pitanju kontroverze 20. stoljeća.
Danas je posebno zanimljiv i članak 142. Hrvatskog ustava koji zabranjuje pristupanje jugoslavensko-balkanskim savezima i zajednicama. Ovo ustavno rješenje treba čitati kao političku odluku o konačnom napuštanju politike i ideologije jugoslavenstva koja je u hrvatskom javnom životu bilo vrlo utjecajna u 19. i 20. stoljeću i koju je Tuđman smatrao hrvatskom političkom iluzijom.
Naravno, ova sažeta elaboracija ostavštine tuđmanizma nikako ne znači da bi svako drugačije mišljenje trebalo zanemariti ili, ne daj Bože, zabraniti. Naprotiv. U čitavoj stvari moramo postupati vrlo liberalno, otvoreno ali i argumentirano. Tim više što će se naše rasprave o jugoslavizmu i balkanizmu nastaviti i u 21. stoljeću.
Zato valja biti realističan i prihvatiti činjenicu da će oni koji žale za Jugoslavijom teško biti pobornici tuđmanizma i zamisli o suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj. Istovremeno, oni koji Jugoslaviju vide isključivo u negativnom svjetlu nastavit će u jugoslavenstvo smatrati srpskom ili komunističkom diktaturom koja je sputavala hrvatsku državnost.
Iza ovih, posve normalnih, političkih neslaganja koja postoje u svim demokratskim zemljama kriju se važna pitanja hrvatske budućnosti.
Važna pitanja budućnosti
Naime, Hrvatska je tijekom zadnjih trideset godina, usprkos otporu Francuske i Velike Britanije koje su podupirale jugoslavenstvo i službeni Beograd, postigla puno međunarodno priznanje svoje državnosti i pobijedila u ratu u kojem je tu državnost obranila.
Uz to, protiv želje službenog Londona, Hrvatska je postala članica NATO-a i Europske unije, čime je postigla svoje najvažnije strateške, euro-atlantske, ciljeve. Time je, nasuprot politološkim pretpostavkama o svemoći velikih sila, pokazala da i jedna relativno mala europska država može oblikovati vlastitu sudbinu.
Ipak priča o Tuđmanovu nasljeđu nije završena jer Hrvatskoj, iz perspektive većine hrvatskih građana, nedostaje snažna društvena i gospodarska modernizacija koja bi nas izvukla sa europskog dna. Jedino, dugoročno, rješenje ovog problema su društvene reforme koje će poticati znanje, profesionalizam i vladavinu prava.
Ovakve reforme bi riješile problem iseljavanja, svakome bi od nas bi poboljšale životni standard, olakšale bi raspravu o povijesnim, političkim društvenim kontroverzama i učvrstile staru hrvatsku državnost koju je oživio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.