Komunalni redari ne bi se baš omastili u Ljubostinjama kada bi u nekakvoj zamišljenoj prilici namjeravali odmjeriti kaznu "ekipi sa zidića" s pivom u rukama radi konzumacije alkohola na javnom mjestu.
Bio bi to pravi fijasko redarstva prvo zato što je u tome raseljenom mjestu u sastavu Općine Unešić lakše pronaći zlatnu žilu nego "ekipu", makar da bi se u društvu cijedila piva, a drugo, u Ljubostinjama s 30-ak stanovnika uopće nema trgovine gdje bi kupili piće. Nije to od jučer, nego od pamtivijeka, piše Šibenski.hr.
Trgovinu nisu imali ni onda kada su zaseoci Paići, Lučići, Zorice i Livaje vrvjeli narodom, a iz krovova se vijao dim, kao jasan dokaz života. Kuće su ostale, sive, kamene, a ljudi iščezli, odselili se na druga mjesta ovoga svijeta ili prešli na onaj drugi, a nekih novih nema.
Život se često pobrine za ironiju, pa tako ni vlasnik najvećeg županijskoga trgovačkog lanca porijeklom iz Ljubostinja nije u svome selu otvorio dućan. Umjesto toga, opskrbljuju se iz pokretne trgovine u kombiju koji im iz Splita dostavlja kruh i ostalo čega nemaju na okućnicama, otkrivaju novinari Šibenskog.hr u razgovoru s domaćinima u prohladno subotnje jutro.
Dok nisu došli na ugovoreni sastanak kod lokve prekrivene korom leda, tišina je bila nestvarna, opipljiva i gusta kao ulje, a onda je muk razbio cilik mjedenih zvonaca.
Iznad lokve ukazala se prva lijepa krava od ukupno sedam jedrih goveda Jure Paića (48), svaka sa zvoncem oko vrata i žutom veterinarskom ‘rećinom‘ na uhu. Za njima gazda Jure u pratnji umiljate crne kuje, mješanke Bele.
Kako god da su se Ljubostinje svele na 30-ak stanovnika, sada desetak manje nego prema popisu stanovništva iz 2021., tako su Jurine krave jedino blago u selu gdje je svaka kuća imala barem 50-ak ovaca.
Da je kojim slučajem Jure Paić ispunio svoj naum, pa nakon nedavne smrti majke rasprodao krave, niti cilik goveđih zvona ne bi ostao u selu da razbija tišinu, nakon što je iščeznuo zvuk klepki ovnova predvodnika.
- Mater je bila stožina, sidro koje me čvrsto vezalo za Ljubostinje. Bio sam i na studiju u Zagrebu, tamo sam živio 15 godina, ali moj dom i adresa su ode, iako mogu živjeti i na drugim mistima oko Šibenika. Krave sam ipak sačuvao, od njih imam prvoklasnu, najzdraviju moguću hranu za vlastite potrebe, a kada sam na kratkotrajnim poslovnim putovanjima, za blago se pobrine rođak - govori Paić.
Jure se bavi kako objašnjava "specifičnim poslom u turizmu"; izbiva od kuće najviše dva-tri dana, kada otputuje u Marseille, Bruxelles ili skokne do Italije. Ugovori poslove, a kada nastupi sezona, najudaljenija mu odredišta postaju aerodromi Resnik i Zemunik.
Svega danas ima u Ljubostinjama osim ljudi, dodaje: asfalt kroz selo došao je tijekom Domovinskog rata, a do sela tek poslije. Voda iz cjevovoda napokon im je potekla 2009.; imaju i brzi internet, svijet je na dlanu, dio su Europe na 20- ak minuta ili 25 kilometara vožnje do Šibenika i mora, ali selo odumire.
Sve to došlo je prekasno, više ništa nije moglo zaustaviti odumiranje. Nakon poslovne preobrazbe velike šibenske industrije aluminija svedene na znatno manju mjeru i potpunog gašenja tvornice elektroda i ferolegura, prilika je jedino u tome da je Zagora postala turistički hit. Doduše, u Ljubostinjama se turistima iznajmljuje zasad samo jedna uređena kuća s bazenom, no kupuju se pojate, stare jare, nastavlja Antonijo Lučić koji se pridružio u ćakuli kod lokve.
Nažalost, vele domaćini, kupci su stranci i važno im je da je makar pojata upisana na zemljištu. Korak po korak i od toga mogu nastati lijepe kuće i s bazenima, ako treba.
- Sve se bojim, govori Jure - da će to danas-sutra biti ona zadnja "komercijala" u kućama bez domaćina. Agencija iznajmljuje, predaju gostu ključ i onda on uživa u osami, miru i tišini.
Njegov otac bio je veli, pionir turizma u ovome kraju. Još tamo 80-ih, dovodio je u selo goste iz Njemačke kojima je iznajmljivao apartmane na Srimi.
- Inzistirali su da im pokaže svoje selo, a ćaća je pomišljao da će ih odbiti oskudica njihova standarda. No, bili su oduševljeni premda Ljubostinje nisu imale ni asfalta, ni vode. Još su bili aktualni javni seoski bunari iskopani davno u turskim zemanima, kada su i Ljubostinje potpale pod 200-godišnju tursku okupaciju drniškoga kraja, na samoj granici s venecijanskim, a poslije i austro-ugarskim gospodstvom - objašnjava Antonijo, inače nastanjen u Šibeniku, u Ražinama.
Radničko naselje nastalo uz tvornicu ima jedan dobar kvart naseljen u 60-im i 70-im godinama narodom iz Ljubostinja koji otad živi na dva razboja, premda ima nekih koji svrate jedva na deset minuta. Obiđu stara ognjišta i vrate se tamo gdje su pronašli bolji život.
- Noge su mi doli, a glava ostala u Ljubostinju! - smije se Antonijo. On je na čelu građanske inicijative koja će uskoro potaknuti uređenje prostora oko lokve i starih bunara, gdje je oduvijek bilo glavno seosko okupljalište, budući da nikad nisu imali ni društveni dom. Iz tih se bunara u sićima nosila voda za piće sjećaju se obojica, a kada bi ih sanitarci dezinficirali klorom, onda su muški u selu navečer redovito bili malo veseliji od vina, budući da se voda nije smjela piti barem dva dana, nasmijali smo se anegdoti iz ne tako davne prošlosti.
Dotakao se Jure Paić bliže povijesti odgovarajući na pitanje zašto su Ljubostinje u nedalekoj prošlosti bile do te mjere zaobilažene prilikom komunalnih zahvata koji su značili bolji život.
- Vidi sokole, to je jasno. Imali smo našeg Ivana Piriju koji je kao pripadnik ustaškog pokreta sudjelovao u atentatu na kralja Aleksandra, a kasnije je bio u tjelesnome zdrugu poglavnika Ante Pavelića. Bili smo kasnije u granicama NDH, borili se kao ustaše i domobrani i zato su nas zaobilazili. U selu nije bilo partizanskog spomenika, nisu ga imali kome postaviti. Bez svojih predstavnika od utjecaja prema višoj vlasti, bivša Općina Drniš, kojoj smo pripadali, sve bi dala da nas uopće nije bilo!
Tako Jure o onome što se u nedalekoj prošlosti smjelo jedino prošaptati, ako i to. Teško ih je kaštigalo u bivšoj državi, a nema utjehe u tome da se danas, u demografskome slomu, istopila i sva nekadašnja prednost onih sredina "s partizanskim spomenicima". Svima je jednako, pa kome obojci, kome opanci, a kome Njemačka, Irska...
Na sijelo kod lokve došla je i Nediljka Slamić Nena, i sada troje domaćina čine punih 10 posto ukupnog stanovništva Ljubostinja. Zajedno s mužem u kojeg se zagledala baš tu, kod lokve, vratila se kao umirovljenica u selo iz Ražina za vrijeme korone. Svraćala je redovito i prije, vjerna svome povrtlarstvu na Podvornici, razmjerno uskoj traci plodne zemlje u okolnome kršu.
Tlo nije dobro za vinograde i da u prošlosti nije bilo ovaca, teško bi se nahranili od zemlje, kaže Nena, koja redovito donosi svoje povrće na šibensku Pijacu. Kupus verzin sada je posebno sladak, kada ga "poliže" led, a osim vrta drže i pokoju koku. Slamići su uredili starinu i prije nego što su se vratili u zavičaj; kuću u Ražinama ostavili su djeci, troje ih je.
- Uživamo ode, di smo se rodili i odgojili. Mir, tišina, čisti zrak, u Šibeniku smo za 20 minuta, govori Nena. Vidi se da uživa na svome. Toliko različito od vremena kada ih sila potjerala iz Ljubostinja, nikad bližeg Šibeniku i nikad pustijeg. Sila života bez ceste, vode i pristojnog životnog prostora...
- Ničega nije bilo u mojoj mladosti, a kada me pitate za djecu... Nisu baš zainteresirani za ovaj kraj. Dođu kada su fešte, izvan tih prigoda, slabo. •