Žarka Puhovskog, filozofa i politologa, pitali smo je li Hrvatska došla do točke ustavne krize nakon optužbe predsjednika Zorana Milanovića da premijer Andrej Plenković mimo Ustava kani VSOA-u staviti pod izravno upravljanje Ministarstva obrane, odnosno izvršiti politički udar na ustavni poredak i demokraciju.
- Iako vi niste novinarka, ipak ću se potruditi odgovoriti. Objektivno, predsjednik Milanović pretjeruje, a premijer podtjeruje, odnosno smanjuje razinu problema. Ako predsjednik države kaže da je Hrvatska u ustavnoj krizi onda je - on je kao predsjednik ovlaštena osoba za govor o ustavnoj krizi, bez obzira na to što pokazuje prezir prema svemu, i prema Ustavnom sudu, i Saboru i građanima. Ne mislim da je ovo ustavna kriza, ali kao profesor znam da kad predsjednik kaže da jesmo, onda je to ustavno-pravna činjenica.
Zamjerke Milanoviću
Milanović se zapleo na tri razine; kad kaže da se vraćamo u doba kada su obavještajne službe bile pod izravnom kontrolom jedne stranke pa je kao "jedan od temelja moderne Hrvatske bilo stavljanje obavještajne službe pod demokratsku kontrolu, civilni nadzor i upravljanje predsjednika Republike i predsjednika Vlade".
Drugo, kad tvrdi da jedna stranka hoće kontrolirati sve, a prijedlog za kandidata ravnatelja VSOA je nekoć bio prijedlog samog Milanovića i na koncu ružna formulacija protiv časnika da će "poduzeti sve mjere iz nadležnosti Vrhovnog zapovjednika prema vojnim osobama koje bi pristale sudjelovati u podčinjavanju VSOA-e pod politički nadzor".
Ovaj sustav koji sada imamo: da je civilna obavještajna služba izdvojena iz Ministarstva unutarnjih poslova, a vojna služba iz Ministarstva obrane razvijen je u posttuđmanovskoj eri, u doba SDP-a. Milanović se hvalio da je i sam sudjelovao u njegovoj izmjeni. To je sustav koji generira sukobe i ucjene, omogućuje predsjedniku da kaže da će se ambasadori birati po principu pola-pola.
Ministarstvo je više pod civilnom kontrolom nego obavještajne službe. I nije stvar samo u civilnoj kontroli nego u činjenici da neizbor ravnatelja VSOA-e dovodi u pitanje funkcioniranje države. Varijante postavljanja v.d.-a ili zamjenika za tehničke stvari samo su bypass i zavaravanje. Tehničko rješenje nije rješenje za institucionalno fukncioniranje koje je građanima primarno nego samo za isplatu plaća.
Milanović se u svojoj poslanici, očito inspiriranoj de Gaulleom i Tuđmanom koji su uveli takvu praksu obraćanja građanima, sjetio i da je zadužen za podešavanje odnosa među institucijama iako sam radi upravo suprotno. Dobro da se toga sjetio i dobro je da Milanović ovaj put nije spominjao tate i mame nego svoje ustavne ovlasti.
Uspio se profilirati kao šef oporbe; na njegov poslanički mig danas sve stranke traže izvanrednu sjednicu Sabora, što podržavam iz sindikalnih razloga jer je skandalozno da zastupnici s dvije tisuće eura plaće imaju dva mjeseca ljetnih ferija. Ali ni izvanredna sjednica Sabora neće ništa riješiti jer zakonodavno tijelo teško može riješiti problem s obavještajnom zajednicom. Milanović odlučuje i od toga se ne može pobjeći - može se Plenković na glavu postaviti, ali to je tako. Premijer nije u pravu kad kaže da je predsjednik osam puta gledao na blesimetar.
"To mu je posao"
Predsjednik Vlade nema pravo biti uvrijeđen i postavljati uvjete jer je njegov posao da razgovara s predsjednikom i to ne iz nacionalističkih razloga, kako to navodi Sandra Benčić - "ako Plenković može s Brnabić, trebao bi razgovarati i s Milanovićem" - nego zato što mu je to obaveza. Inzistiranjem na isprici premijer Milanovića tjera u Canosse, gdje je u siječnju 1077. tri noći zaglibio bosonog car Henrik IV. moleći oprost pape Grgura VII. To je besmislica.
Kao što je Henrik opet išao u rat, tako bi i Milanović opet bio isti. Jedina šansa da Milanović izgubi smisao je da ljevica pobijedi na izborima. A za to je zasad malo šanse.