Godinama u javnom prostoru kruži priča, ustvari čuđenje, kako to da HDZ i SDP "ne mogu naći kvalitetne kandidate za zagrebačkog gradonačelnika".
Zadnje ozbiljno istraživanje o stavovima birača u Zagrebu provedeno je sredinom prosinca. Prema rezultatima, između kandidata Tomašević je po anketi imao 30% potpore, Bandić je bio na 15%, dok je SDP-ovac Gordan Maras bio na samo 8,5% glasova, a HDZ-ovac Mislav Herman na samo 7,6.
Ovih dana - pošto je od kandidature odustao Damir Vanđelić - ogromna većina komentara o tom događaju završava zaključkom da je "Plenković neugodno iznenađen" i da je to "velik udarac za HDZ". Usput se podsjeća da "u HDZ-u nikako ne mogu naći jakog kandidata koji bi mogao donijeti pobjedu u Zagrebu", pa su, jadni, "prisiljeni neformalno koalirati s Bandićem". No, je li baš tako? Je li se Plenković doista pretrgnuo naći kvalitetnog kandidata, uspješnog i široko popularnog, koji bi vratio Zagreb u naručje HDZ-a? I jesu li, možda, isto pokušali nekada Zoran Milanović, a danas Peđa Grbin, predlažući SDP-ovca koji može uvjeriti više od 150.000 birača da ga izaberu za gradonačelnika? Zapravo nisu. Samo što razlog nije to što "HDZ i SDP nemaju jake kandidate", kako se tvrdi. Razlog je jednostavniji - šefovima u HDZ-u i SDP-u takav kandidat, ozbiljan i popularan, predstavljao bi opasnost. Koliko god izgleda paradoksalno, ali Plenkoviću i Grbinu, ili nekada Karamarku i Milanoviću, zadnje što trebaju jest "njihov gradonačelnik".
U priči o gradonačelničkim kandidatima postoji važna činjenica koja se zapostavlja, a tiče se HDZ-a i SDP-a. Šefovi te dvije velike stranke za zagrebačke gradonačelnike u pravilu kandidiraju, najblaže govoreći, političare koji imaju minimalne šanse za pobjedu. Na prvu ruku to djeluje nelogično jer Grad Zagreb predstavlja, u svakom pogledu, ogroman plijen, koji svaka stranka želi imati u portfelju. No, s druge strane, pobjednik zagrebačkih izbora, dakle gradonačelnik u glavnom gradu, drugi je najvažniji političar u Hrvatskoj. U njegovim rukama je 14 milijardi kuna, s koliko raspolaže na godišnjoj bazi, tu živi gotovo četvrtina stanovništva i nastaje gotovo polovica nacionalnog BDP-a.
Ukratko - kada bi gradonačelnik Zagreba došao iz HDZ-a ili SDP-a, on bi bio prvi na listi za idućeg čelnika tih stranaka i toga je svjestan Plenković, kao i Grbin, a nekada i Milanović. Zato im odgovara, naizgled paradoksalno, da je Bandić na funkciji gradonačelnika, pa u kampanju redovito šalju kandidate za koje se unaprijed zna da su bez šansi.
Zamislimo situaciju u kojoj Vanđelić nije odustao od utrke, nego se kandidirao i pobijedio. Uspješan menadžer s liste HDZ-a, a sada i gradonačelnik Zagreba, u sekundi bi postao prvi u redu za Plenkovićeva nasljednika. Potpuno isto je sa SDP-om, iako su socijaldemokrati tako kadrovski devastirani da ne možemo sugerirati tko je taj ili ta koji bi mogli pobijediti u Zagrebu. Ali da na Iblerovu trgu postoji političar takvog formata, koliko dugo bi Grbin bio miran na položaju predsjednika SDP-a?
Biti gradonačelnik Zagreba znači biti drugi najmoćniji političar u Hrvatskoj, odmah nakon premijera. Zato je u prošlosti šefovima HDZ-a i SDP-a više odgovaralo da to bude Bandić, nego netko iz njihovih stranaka tko bi ih mogao ugroziti. Ova formula vrijedi i danas, situacija se komplicira jer je u prvi plan izbio Tomislav Tomašević. Ako on pobijedi, Možemo! će preskočiti SDP, a HDZ dobiti opasnog suparnika na ljevici. Zato - u što god nas uvjeravali - u obje vodeće stranke neće plakati ako Bandić osvoji novi mandat.