Ustavni sud ovih je dana objavio odluku koja upozorava na kronični problem hrvatskog pravosuđa - pasivnost odvjetnika dodijeljenih po službenoj dužnosti i neoprostivu površnost suda u postupcima prema posebno osjetljivoj skupini ljudi - osobama s duševnim smetnjama.
Ustavni sud tom je odlukom ukinuo rješenje Županijskog suda u Sisku iz lipnja ove godine kojim je ženi sa psihičkim smetnjama, koju ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Marija, godinu dana produljena prisilna hospitalizacija u psihijatrijskoj bolnici Popovača.
Tri kaznena djela
Marija je na prislinom smještaju u Popovači od 11. prosinca prošle godine nakon što je Općinski sud u Sisku pravomoćno presudio da je u stanju neubrojivosti počinila tri kaznena djela prijetnje. Na temelju te presude Županijski sud u Sisku odredio joj je prisilni smještaj u Popovači na šest mjeseci. Prije isteka toga roka, početkom lipnja ove godine, Županijski sud je održao ročište u psihijatrijskoj bolnici u Popovači na kojem je odlučivao o njezinoj daljnjoj sudbini.
Na njemu je iznesen nalaz i mišljenje neuropsihijatrice bolnice Popovača, prema kojima je Marija mirna i suradljiva, poštuje kućni red, odlazi na radnu terapiju i na izlaske u krug bolnice, s kojih se uredno vraća. Liječnica je na ročištu navela da u šest mjeseci boravka u ustanovi Marija ni jednom nije puštena na izlazak kući te da nije pribavljeno izvješće Centra za socijalnu skrb o mogućnosti njezina izlaska. Liječnica je rezimirala da se Marijino psihičko stanje popravlja, ali da je terapija tek na početku i da zbog opasnosti od ponavljanja djela predlaže produljenje prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi još godinu dana, dakle do lipnja 2020.
U odluci Ustavnog suda navodi se da sisački odvjetnik A. B., kojeg je sud Mariji dodijelio po službenoj dužnosti, ni jedan jedini put prije ročišta nije posjetio svoju klijenticu u bolnici u kojoj je prisilno smještena niti razgovarao s njom kako bi čuo njezino mišljenje i stav o duljem ostanku u bolnici. Ustavni sud konstatira kako odvjetnik nije svoju stranku upoznao s njezinim pravima, a i da se na samom ročištu ponašao kao pasivni promatrač, nije postavljao pitanja liječnici koja je predlagala produljenje prisilne hospitalizacije ni tražio dodatni nalaz i mišljenje stručnjaka izvan ustanove, niti podnio žalbu na prvostupanjsko rješenje.
Ustavni je sud ocijenio kako nema nikakve naznake da su sudac sisačkog Županijskog suda koji je vodio postupak i odvjetnik Mariji objasnili što se događa u postupku niti da su stupili u kontakt s članovima njezine obitelji i obavijestili ih o tijeku njezina postupka. Ustavni sud posebno je naglasio da je sisački sud, iako je bio upoznat s potpuno pasivnim ponašanjem Marijina odvjetnika, propustio poduzeti mjere kako bi oboljeloj ženi osigurao učinkovito pravno zastupanje.
Kako je njezin odvjetnik bio potpuno nezainteresiran, Marija je žalbu na rješenje o produženju prisilne hospitalizacije u bolnici napisala sama. U njoj je navela kako je svjesna svoje bolesti, ali da traži da joj se odredi liječenje na slobodi, te da ima brata, koji je redovito posjećuje, i majku. U žalbi je istaknula i kako, prema ranijim nalazima liječnika i vještaka, nije agresivna ni autoagresivna te da neće ponoviti djela. Sisački Županijski sud je, međutim, odbio njezinu žalbu, pa joj je preostala samo ustavna tužba.
Potpisana punomoć
Iako iza bolničkih rešetaka (Popovača je bolnica zatvorenog tipa) uspjela je doći do zagrebačke odvjetnice Ines Bojić, ali bolnici u Popovači su trebala čak dva tjedan da oboljeloj ženi dostavi i vrati odvjetnici potpisanu punomoć o zastupanju. U vrlo tijesnom preostalom roku odvjetnica Bojić je početkom srpnja ove godine podnijela ustavnu tužbu i uspjela. U svojoj je odluci Ustavni sud utvrdio da je Mariji povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje te je ukinuo rješenje suda o produljenju prisilne hospitalizacije i naložio tome sudu da provede novi postupak procjene Marijina stanja u kojem će joj osigurati punu pravnu zaštitu i pravično suđenje.
Sve dok sisački Županijski sud ne ponovi postupak, Marija ostaje u na prisilnom liječenju u Popovači.
Nehajno ponašanje sisačkog Županijskog suda i pasivnost sisačkog odvjetnika A. B., dodijeljenog po službenoj dužnosti, neugodno podsjećaju na slučaj 18-godišnjeg Kristiana Vukasovića, koji je proteklog ljeta platio životom neprimjerenu sudsku presudu koju mu je izrekao Općinski sud u Splitu.
- Javnosti je malo poznato da sudionici postupka u kojima se sudi osobama s duševnim smetnjama često uopće nemaju osjećaj da krše njihova ljudska prava. Suci u takvim postupcima nerjetko razmišljaju “unutar kutije”, po nekim ustaljenim obrascima - kaže odvjetnica Ines Bojić, koja se izborila za opisanu odluku Ustavnog suda. Ta je odvjetnica u više slučajeva pred domaćim sudovima, ali i u Strasbourgu zastupala osobe koje su prisilno hospitalizirane.
Europski sud za ljudska prava donio je već dvije presude - M.S. protiv Hrvatske i Čutura protiv Hrvatske - u kojima je ustanovio da su hrvatski sudovi svojim nemarom, a odvjetnici pasivnošću povrijedili pravo osoba s duševnim smetnjama na pravično suđenje.
Sudska praksa
Unatoč pesudama suda u Strasbourgu, čija su stajališta obvezujuća za domaće sudove, hrvatska se sudska praksa ne mijenja. Situacija u kojoj odvjetnik prvi put svoju stranku vidi na ročištu i pritom je uopće ne upita što ona očekuje od ovog sudskog postupka, vrhunac je nehumanosti - rekla nam je Bojić.
A, hoće li se Hrvatska odvjetnička komora pozabaviti odvjetnicima koje sudovi po službenoj dužnosti dodjeljuju osobama s duševnim smetnjama, a koji se zatim ponašaju poput “fikusa”, upitali smo predsjednika Komore Josipa Šurjaka. Do nedjelje navečer i dovršetka ovog broja Jutarnjeg lista nismo dobili odgovor.