Okrutna i nemilosrdna bila nam je ta 2020.godina, ritala se do samog kraja. Otkidala nam je uporno ono najvažnije, živote mladih i zdravlje starijih, bliskost obitelji i sigurnost doma.
Poput zvijeri na izdisaju u svojim zadnjim danima još nas je i ranila najstrašnijom prirodnom katastrofom u povijesti zemlje. Korona nas je načela, donijela zarazu, otuđenje i smrt, a potres u ožujku skinuo nam krovove nad glavom, izbacio na ulice, izubijao nas, ostavio u modricama.
I sve to morali smo proći dva puta. Dva lockdowna, dva velika potresa, sve te silne svađe, podjele, nervozu, strah, brige. Redali su se prizori užasa jedan za drugim: čovjek sije smrt kalašnjikovim na Markovu trgu, muž gura bolesnu ženu u kolicima kroz razrušenu Đorđevićevu, vatrogasac u suzama stavlja krunicu na ruku mrtve djevojčice u Petrinji, pas čuva ruševine doma kojeg više nema u Majskim poljanama.
I kad se na kraju slegnula prašina nad Petrinjom, činilo se kao da doista ne možemo dalje. Zgaženi, ali ipak ne i poraženi. Ipak ne i uništeni. Digli smo glavu i u kolonama krenuli put ranjenih gradova.
Zatrpali ih hranom, stvarima, emocijama, krvlju, doslovno. U suzama možda, ali s novom snagom i željom da krenemo ispočetka, tako smo dočekali kraj te 2020. godine. Korona još nije prošla, tlo se u Hrvatskoj i dalje trese, još sumnjamo, još se bojimo i dalje ne spavamo. Hoćemo li ikad više? Ali, otporni i možda mrvicu bolji ljudi nego lani - guramo dalje.
