Prije otprilike dvije godine novinarka Hrvatske televizije objavila je na društvenim mrežama fotografiju na kojoj se vidjelo kako točno u podne izgleda glavna ulica u Petrinji. Bio je to prizor nalik na scene u filmovima o izumrlim gradovima na Divljem zapadu: prazna, prašnjava ulica, puna starih dvokatnica, na jednoj je visjela zastava, a nigdje se nije vidio nijedan čovjek. Bila je to slika mjesta u kojem ne biste htjeli živjeti, nešto kao antirazglednica iz Petrinje. Iste takve antirazglednice mogle su se snimiti i u Glini, Hrvatskoj Kostajnici, ali i u Drnišu, Gospiću, Okučanima ili Topuskom. To su krajevi kojima je Bog okrenuo leđa, a potresi su dokrajčili posljednje ostatke onoga što se zove normalan život.
Međutim, život mora ići dalje, i ići će. Ljudi koji su ostali bez kuća i stanova bit će ili već jesu privremeno zbrinuti, i za šest mjeseci ili godinu, vratit će se u obnovljene domove. No što onda? Hoće li oni i njihova djeca imati nekakvu perspektivu ili će se, kao dosad, sve svoditi na svakodnevno preživljavanje. Odgovor uvelike ovisi o tome kako će se postaviti - država.
Iako je javna percepcija takva da ispada kako je politika zaboravila ove krajeve, činjenice govore drugačije. Prema službenim podacima, koje je još daleke 2003. objavila Vlada Ivice Račana, dotad je država u povratak i obnovu područja od posebne državne skrbi uložila 25,2 milijardi kuna. Od tad do danas, sigurno još dosta milijardi. A opet, unatoč golemim financijskim injekcijama, i bez potresa, životne prilike na Baniji bile su jako loše, baš kao što su na Kordunu, Slavoniji, Lici i Dalmatinskoj zagori, znači krajevima koji su bili pod okupacijom do 1995., a i u socijalizmu su spadali u nerazvijena područja, gdje su uspješna poduzeća kao Gavrilović, bila izuzetak, a ne pravilo.
To su dijelovi Hrvatske u kojima se životari, a ne živi. U Jutarnjem listu prije nekoliko smo godina objavili seriju tekstova i komentara u kojima smo upozoravali na sramotne prilike u kojima žive ljudi 60-ak kilometara od Zagreba, bez struje i pitke vode. Ulaskom SDSS-a u vladajuću koaliciju, riješen je dobar dio takvih problema, ali prošlotjedni potres razorio je i ono gdje se kako-tako živjelo i sad treba krenuti ispočetka. Još jednom. Treba se nadati da će se ovaj put raditi strateški mudrije.
Razumije se da će prioritet biti obnova stambenih objekata, bolnica, škola. To je prvi korak, ali već treba planirati, što i kako dalje... Puste milijarde koje su poslije 1995. uložene u područja posebne državne skrbi nisu donijele očekivane rezultate. I Banija i Lika i Zapadna Slavonija i dalje su siromašne, ali ima nešto još gore od toga - to su krajevi bez perspektive. To što stanovnici imaju krov nad glavama i crkvu u blizini, ne znači ništa. Jer da znači, ne bi u proteklom desetljeću približno svaki peti žitelj napustio Baniju, a od 60.000 u 2011., sad ih ima manje od 50.000.
Slično je u Kninu i Vukovaru, koji imaju posebna mjesta u nacionalnoj mitologiji, ili Daruvaru, izuzetno lijepom gradiću, iz kojeg se također mnogi sele. Bolja perspektiva nije niti u Sisku i Karlovcu, koji su među većim hrvatskim gradovima. Netko će s pravom kazati da država više ne otvara tvornice kao što je radila u socijalizmu, koji je, uostalom, propao jer su to često bile tvornice čije nekvalitetne proizvode nitko nije želio kupiti.
Ali kad se zbroje Zagora, Kordun, Banija i velik dio Slavonije, to je skoro četrdeset posto teritorija Hrvatske, na kojima se do prije nekoliko desetljeća normalno živjelo, a sad je pustoš. Nakon što se riješe urgentni problemi koje je prouzročio potres, Hrvatska mora upregnuti svu postojeću pamet kako bi se osmislilo dugoročno rješenje revitalizacije života. Rezultat će pokazati živimo li u ozbiljnoj ili slučajnoj državi.