Prvi put u hrvatskoj povijesti jučer su se na svečanoj pozornici na Markovu trgu našle dvije žene u glavnoj ulozi: nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prisegu da će “dužnost predsjednika obavljati savjesno i odgovorno na korist svih hrvatskih državljana” dala je pred predsjednicom Ustavnog suda Jasnom Omejec.
Nakon što smo prije nešto manje od četiri godine imali prvu hrvatsku premijerku Jadranku Kosor, jučer smo službeno dobili i prvu predsjednicu države. Ipak, prisega Kolinde Grabar Kitarović bila je u muškom rodu jer se, kako je objasnila Omejec, izraz “predsjednik države” u tekstu prisege odnosi na oba roda.
Iako je općeprihvaćeno da je Kolinda Grabar Kitarović prva predsjednica u povijesti Hrvatske, pripadnice ljepšeg spola nisu nepoznanica na hrvatskoj političkoj sceni. Na čelu Hrvatske nije bilo puno žena, ali njihova će se uloga dugo pamtiti.
Najviši položaji
Prije Kolinde Grabar Kitarović na ključnim su mjestima hrvatske politike već bile tri hrvatske lavice: Savka Dabčević Kučar, “ruža hrvatska”, političarka koja je postala i ostala simbol reformsko-buntovnog Hrvatskog proljeća, zatim kontroverzna hrvatska Željezna (ili olovna) lady Milka Planinc, prva žena na premijerskom položaju u jednoj komunističkoj zemlji, te “europska prethodnica”, prva hrvatska premijerka i izopćena šefica HDZ-a Jadranka Kosor. Sve tri hrvatske “šefice” ostavile su snažan pečat u hrvatskoj politici i trag u našoj bremenitoj povijesti. Savka Dabčević Kučar, predsjednica CK SKH, bila je pokretačka snaga autentičnog reformskog liberalnog pokreta u okvirima hrvatskog komunističkog pokreta, koji je, na žalost, završio njenom smjenom i represijom te gurnuo Hrvatsku u dugu, tegobnu političku katalepsiju i melankoliju iz koje se poput Trnoružice dugo budila.
Savka Dabčević Kučar sigurno je u panteonu velikana hrvatske politike, čije je djelovanje išlo ka “čistim računima” i većoj liberalizaciji jugoslavenskog sustava, a pokrenula je pitanja redefinicije republika unutar Jugoslavije te nacionalnih odnosa i prava unutar složene međunacionalne zajednice, upućujući otpor unitarizmu i rušeći neke ideološke barijere. Iako je njenu politiku brutalno na tjeskobnoj sjednici u partijskom lovištu Karađorđevu prekinuo osobno Josip Broz Tito - koji je proljećarima godinu dana ranije dao punu podršku i potporu - pokazala je da stvari u Jugoslaviji ipak ne mogu biti više iste kao prije pa su i Tito i novo “pučističko“ hrvatsko rukovodstvo prihvatili mnoge proljećarske zasade koje su kreirale Ustav iz 1974. koji je omogućio Hrvatskoj da dvadesetak godina kasnije ostvari svoju neovisnost.
Otišla prije kraja SFRJ
Velikanka hrvatske politike propustila je, doduše, veliku priliku da se krajem 80-ih okuša ponovno u aktivnoj politici te je odustala od stvaranja stranke ili izbornog angažmana, kao jedina, uz Miku Tripala, koja je mogla biti ozbiljna konkurencija Franji Tuđmanu.
Milka Planinc još je jedna iz kontingenta nemirne i nedorečene te danas (ne)pravedno proskribirane komunističke prošlosti Hrvatske, koju žigoše nedovoljno istražena stigma “one koje je došla na vlast preko leša Hrvatskog proljeća”, iako se njena politika ne može nazivati unitarističkom. Milka Planinc dugo je bila prokazivana kao “izdajnica”, premda bi se sada, s protokom vremena, njoj u korist moglo reći da će njena uloga ostati kontroverzna poput one poljskog lidera, sličnog značaja i povijesne sudbine i dvojbi, poljskog generala Wojciecha Jaruzelskog. Oni su svjesno pristali na “nemoralne ponude” da budu, navodno, tek loša opcija, umjesto one gore koja se nudila.
I Savka Dabčević Kučar i Milka Planinc krenule su iz istog izvora, splitskog srednjoškolskog antifašističkog otpora talijanizaciji Dalmacije (koju je, sjetimo se, Ante Pavelić prepustio Mussolinijevoj Italiji). I jedna i druga su kao mlade partizanke prošle ratno krštenje, a onda su se, kao predstavnice drugog ešalona Titovih omladinskih kadrova, prvo školovale, naučile jezike i manire te tako izborile mjesto u velikoj politici kao nasljednice “partizanskih kadrova” i nove nade “socijalizma s ljudskim likom”.
Reformski pokret
Iako mlađa, Savka Dabčević postala je krajem 60-ih predvodnica reformskog pokreta unutar Saveza komunista i šefica CK, što se u tadašnjim uvjetima moglo izjednačiti sa sadašnjom ulogom predsjednice, dok je Milka Planinc ubrzo otpala iz te reformske kompozicije. Nakon što je Savka Dabčević Kučar pala, na površinu pacificirane Hrvatske izronila je Milka Planinc koja će u najtežim trenucima tadašnje posttitovske jugoslavenske i hrvatske političke i ekonomske krize zasjesti na čelo Vlade SFRJ (1982. - 1986.) te provoditi mnoge nepopularne mjere koje danas imaju gotovo kultni nostalgični prizvuk (primjerice, vožnja par-nepar zbog nestašice benzina, koja se vezuje uz nju, uvedena je godinu prije njezina dolaska na čelo Saveznog izvršnog vijeća, ili redukcije struje). No, u njezinu je mandatu hrvatska rock scena procvala Novim valom. Nestala je prije odlaska Jugoslavije.
Do “nove” žene na političkoj sceni čekali smo gotovo 20 godina, a tad se iz sjene i posve neočekivano, kao zamišljena “lutka na koncu” kompromitiranog premijera Ive Sanadera, pojavila Jadranka Kosor. I dok se Savku obožavalo, a Milku istom strašću mrzilo, Kosor je svoju zadovoljštinu dobila tek nakon odlaska. Iako je na poziciju premijerke došla slučajno (2009. - 2011.), spletom okolnosti i nemuštih poteza Ive Sanadera, slobodno se može svrstati u red uspješnijih hrvatskih premijera.
Pokrenuvši pregovore koji su zapeli u “slovenskom blatu“ i unutarnjoj močvari, Hrvatskoj je otvorila gotovo zabravljena vrata EU, a zatim je ta suzna “Barbika broj 1” spriječila praktički pokušaj državnog udara Ive Sanadera, pospremivši ga promptno iza rešetaka zbog korupcije. A kako je ona odstranila svog šefa, tako je Tomislav Karamarko, kojemu je osobno uručila iskaznicu stranke, poput guje u njedrima ispratio Jadranku Kosor prema izlaznim vratima HDZ-a.
Tri hrvatske političke gracije prije Kolinde Grabar Kitarović nisu bile tek ukrasni privjesak, nego političke osobnosti koje su, bez obzira na današnje afinitete i povijesne sklonosti raspolućene hrvatske javnosti i društva, pokazale da su u svom ponuđenom odsječku vremena na vlasti ostavile dovoljno traga.
Trenutačno još 10 država ima predsjednicu
Kolinda Grabar Kitarović jedanaesta je predsjednica na čelu države u svijetu. Njezinim izborom Hrvatska se svrstala u kratak niz zemalja koje na toj visokoj državnoj dužnosti imaju ženu. Najviše predsjednica trenutačno je u Latinskoj Americi - Brazil, Argentina i Čile, te u Europi, a od razvijenih zapadnih zemalja jedino je u Švicarskoj žena na funkciji šefa države.
Predsjednice imaju: Litva, Malta, Švicarska, Kosovo, Brazil, Argentina, Čile, Srednjoafrička Republika, Liberija i Južna Koreja. Čak njih pet obnašaju svoj drugi mandat.
ŠVICARSKA: Simonetta Sommaruga
- Početkom prosinca 2014. izabrana je za predsjednicu države. Politička karijera ove socijaldemokratkinje počela je 1981. kada je postala članica parlamenta u švicarskom kantonu Bern. Dogurala je 2010. do mjesta u vladi gdje je bila na čelu resora pravosuđa i policije.
MALTA: Marie Louise Coleiro Preca
- Druga je žena predsjednica Malte u kojoj se šefovi država biraju u parlamentu. Ova laburistica za predsjednicu je izabrana u travnju prošle godine i na to je mjesto došla iz vlade, s mjesta ministrice obitelji i socijalne solidarnosti na kojem je bila od ožujka 2013. godine.
LITVA: Dalia Grybauskaite
- U svibnju prošle godine drugi je put izabrana za predsjednicu države. Prije nego što je 2009. prvi put postala predsjednica, bila je povjerenica Europske komisije za financije i proračun, a od 2004. i povjerenica za obrazovanje i kulturu. Proglašena je povjerenicom godine 2005.
KOSOVO: Atifete Jahjaga
- Postala je najmlađa državnica jer je za predsjednicu izabrana 2011. kada je imala 36 godina. Diplomirana je pravnica koja je bila zamjenica ministra policije, što je već tada bio veliki iskorak za Kosovo, a na mjesto predsjednice izabrana je u parlamentu kao nestranačka osoba.
BRAZIL: Dilma Rousseff
- Također obnaša svoj drugi mandat na čelu Brazila. Prvi je put postala predsjednica 2011., a ponovno je izabrana krajem listopada prošle godine. U utrku za 36. predsjednicu ušla je s mjesta šefice kabineta dotadašnjeg šefa države Da Silve. Članica je Radničke stranke, a od 2003. bila je ministrica energije.
ARGENTINA: Cristina Kirchner
- Prva je demokratski izabrana predsjednica Argentine i također odrađuje svoj drugi mandat na koji je izabrana u listopadu 2011. godine. Pravnica je po struci, a zanimljiva je po tome što je supruga nekadašnjeg predsjednika Argentine Néstora Kirchnera koji je vladao od 2003. do 2007., pa su je mediji i prozvali novom Evitom.
ČILE: Michelle Bachelet
- Prvi šef države u Čileu od 1932. koji je uspio osvojiti dva mandata, ali ne zaredom. Članica je Socijalističke partije čiji je prvi mandat predsjednice trajao od 2006. do 2010. godine. Nakon toga je radila u UN-a, da bi se 2013. ponovno kandidirala i pobijedila sa 62 posto glasova. Bila je i u vladi kao ministrica zdravlja te ministrica obrane.
SREDNJOAFRIČKA REPUBLIKA: Catherine Samba Panza
- Prošle je godine postala prva žena na čelu Srednjoafričke Republike. Bila je gradonačelnica Banguija, a prije ulaska u politiku ova je diplomirana pravnica bila uspješna poslovna žena i korporacijska odvjetnica. Nije stranački angažirana, a u Srednjoafričku Republiku doselila se s 18 godina.
LIBERIJA: Ellen Johnson Sirleaf
- I ona je predsjednica u drugom mandatu te prva žena koja je na afričkom kontinentu demokratski izabrana za šeficu države. Diplomirala je na Harvardu, radila je u UN-u i dobitnica je Nobelove nagrade za mir 2011. godine zbog borbe za prava i sigurnost žena.
JUŽNA KOREJA: Park Geun-hye
- Prva je žena na predsjedničkoj funkciji u Južnoj Koreji. Od 2004. do 2006. bila je na čelu Velike nacionalne stranke, a poznata je po tome što je kći nekadašnjeg vojnog lidera Park Chung-heeja. U 2013. i 2014. bila je na Forbesovoj listi 100 najmoćnijih žena istočne Azije.
S. Barilar