Sjećanje na krvavi plitvički Uskrs: ‘U hotelu Jezero zatekli smo teroriste, hvatali smo ih golim rukama‘
U sklopu obilježavanja 32. godišnjice akcije ‘Plitvice‘ ponovno objavljujemo tekst Dušana Miljuša iz travnja 2021.
Nama nitko ne treba pričati kako je bilo na Krvavi Uskrs na Plitvicama, netko danas to priča ili gleda kao neki film. Mi smo taj film živjeli! Izreći će to u jednom trenutku Darko Lutring, predsjednik Udruge ATJ Lučko, evocirajući uspomene na akciju u kojoj je na Uskrs, 31. ožujka 1991. godine, život izgubio 22-godišnji Josip Jović, prvi hrvatski redarstvenik koji je poginuo u Domovinskom ratu.
Ovo je Darkova priča o Krvavom Uskrsu ispričana 30 godina kasnije. Dan je sunčan, sa suborcima se vratio s Plitvica s obilježavanja akcije pogibije Josipa Jovića, kojeg je, kaže, znao iz viđenja, jer je Josip bio dio postrojbe koji je bio stacioniran u Rakitju.
"Cijeli taj dan proveo sam na osiguranju predsjednika Tuđmana u Banskim dvorima. Imao sam 23 godine. Već sam imao borbena iskustva iz Petrinje, Jasenovca, Pakraca. Ja sam bio u ATJ-u Lučko od njegova osnivanja 7. rujna 1990. godine. I već smo tada skoro svaki vikend imali neki teren zbog ‘događanja naroda‘, koja će se vrlo brzo pretvoriti u oružanu pobunu i agresiju JNA na Hrvatsku. Kad nismo bili na terenu, imali smo niz drugih zadaća, od osiguranja najviših državnih dužnosnika. Kad nismo bili na zadatku, vježbali smo u bazi. Te večeri, s obzirom na to da sam bio u Banskim dvorima, osjećalo se da se nešto kuha oko Plitvica. Vratio sam se u bazu, presvukao iz civilnog odijela. Negdje između 21 i 22 sata u bazi u Lučkom održan je sastanak", prisjeća se naš sugovornik večeri koja je prethodila jednoj od najpoznatijih akcija Antiterorističke jedinice Lučko.
"Ugrubo, na tom je sastanku dogovoreno da prva grupa, u kojoj sam bio i ja, ide civilnim vozilima, u civilnoj odjeći, i da zauzme Koranski most i osigura mostobran kako bi se naše snage mogle probiti do hotela Jezero, koji su zauzeli pobunjeni Srbi, kao i policijsku postaju te da uspostavimo kontrolu nad tim područjem. Krenuli smo u noć, bila je magla i naprosto se nas nekoliko civilnim vozilima sjurilo prema Koranskom mostu prije ulaska u Nacionalni park i zauzelo ga", prisjeća se Lutring. Otkriva nam i jedan detalj koji se dogodio na mostu o kojem se dosad nije puno znalo.
"Na mostu je na jarbolu bila zastava tzv. SAO Krajine. Čim smo zauzeli i ovladali tim područjem, jedan se naš specijalac spretno uspeo na taj jarbol koji je bio visok nekoliko metara, skinuo tu zastavu i izvjesio hrvatsku. Imalo je to neopisiv psihološki učinak na mene i sve pripadnike jedinice. To je bila snažna poruka da smo mi sad ovladali tim teritorijem", prisjetio se. Poznatom prizoru kad je autobus Zagrebačkih transporta s pripadnicima ATJ-a Lučko upao u zasjedu, potom onom vezanog lidera "SAO Krajine" Gorana Hadžića, svjedočio je Lutring.
Napetost u prsima
"Kad su pokraj nas projurila borbena oklopna vozila, već je svitalo. Iza njih projurio je autobus, policijski Puchovi. Otprilike dva kilometra prema hotelu Jezero i uletjeli su u zasjedu. Mi smo kod mosta čuli pucnjavu. Sjeli smo u civilne aute i pojurili k njima. Ja sam već imao do tada borbena iskustva. Ali, kao i prije, i tada sam imao taj osjećaj kao da te nešto stišće u prsima. I to traje sve dok ne počne fajt. Ali, kad počne borba, sva ta napetost u prsima se oslobađa. Krećeš u akciju i nastojiš samo primijeniti ono što si uvježbao. Jednostavno rečeno, počinje borba za život", opisuje akciju na Plitvicama.
"Kad smo utrčali u hotel Jezero, tamo smo zatekli grupu terorista. Mi smo njih hvatali golim rukama, vezali smo ih lisicama, kolege iz Rakitja su ih preuzeli, a mi smo nastavili dalje prema pošti. I kad smo se od pošte vraćali prema Korenici, naletjeli smo na Gorana Hadžića i Borivoja Savića, čelnike vukovarskog SDSS-a. Oni su stajali sa strane, ali mi u tom trenutku nismo znali tko su oni. Njih je prepoznao jedan naš kolega iz Slavonije. Ostalo je povijest", kaže nam Lutring. Kad se danas gledaju snimke te akcije, vidi se kako policijski BOV i Puch u slalomu prolaze pokraj posječenih debala izvaljenih na cestu. Malo tko zna da je micanje tih zapreka, a posebno način na koji je to izvedeno specijalcima osiguralo stratešku prednost u toj akciji.
"Mi smo očekivali takav način postavljanja zapreka jer smo već imali slična iskustva, zato smo u oklopnjaku imali motorne pile. I kad se naš BOV zaustavio ispred tih debala, mi smo s browningom na BOV-u pružali vatrenu potporu, a iz BOV-a je istrčalo pet ili šest pripadnika naše jedinice, upalilo motorne pile i presjekli su ta debla. Oklopnjaci su mogli proći i to je nama donijelo prednost. Teroristi su se tada našli u nepovoljnijoj situaciji. Da se nismo mogli maknuti dalje, oni su nas mogli držati pod vatrom. Natrag se isto ne bi mogli vratiti zbog naših vozila koja su bila na cesti i pitanje je kako bi se tijek akcije odvio", razmišlja danas o toj situaciji koja je donijela znatnu prednost hrvatskim specijalcima. O pogibiji 22-godišnjeg Josipa Jovića kaže:
"U prvom trenutku i ja sam, kao i neki moji suborci, prvo čuo samo da ima dosta ranjenih i da je Josip još živ. Kasnije smo preko veze čuli da je podlegao ozljedama. Kakav je osjećaj? Naprosto, nemaš u tom trenutku vremena za žaljenje. Skoncentriran si na akciju. Teško je to opisati. Toga postaneš svjestan tek kad se vratiš u bazu. Kao da ti je umro brat. Jer, mi smo bili kao braća. Živjeli smo u ATJ-u Lučko, zajedno smo radili, izlazili, provodili po cijele dane zajedno. Mi nismo bili velika postrojba i to nije isti osjećaj kao kod velikih postrojbi u kojima je po nekoliko tisuća ljudi. Svi smo se poznavali i to je jedna posebna vrsta povezanosti koja je ostala i do danas. Danas mi je jednako teško kad netko od mojih suboraca umre od bolesti kao što mi je bilo teško i kad bi netko poginuo u borbi", kaže Lutring.
Tajna veza
Tu poveznost s bivšim, ali i sadašnjim pripadnicima snažno osjeća i opisuje:
"Mi i sadašnje pripadnike jedinice doživljavamo kao svoju braću. Ja se u bazi jedinice u Lučkom osjećam kao doma. Ja sam jedan od onih koji je stvarao tu jedinicu i vidim da i današnji njezini pripadnici rade s istim onim htijenjem s kakvim smo to mi činili 90-ih. Kad me pitate o opremi, onda i danas reći ću samo da smo i mi za tadašnje uvjete, kao i oni danas, imali vrhunsku opremu. Međutim, ono što je najvažnije jest to da smo mi, iako neki tako ne misle, bili izuzetno obučeni i odlučni, u akcije, pa tako i u akciju na Pltivicama išlo se planski i s jasno postavljenim zadaćama za koje smo bili sigurni da ih možemo izvršiti, i to smo i dokazali", kaže nam Darko Lutring.
Kad specijalci 30 godina nakon Plitvica odrade neku akciju, nerijetko će okrenuti broj njihova zapovjednika i pitati je li sve dobro prošlo, ima li stradalih. To je kaže dio "tajne veze" pripadnosti postrojbi čijim je pripadnikom Darko Lutring bio do 1. svibnja 1995. godine, kada je prešao u 1. Hrvatski gardijski zdrug, a tri godine potom otišao je u mirovinu. Kao predsjedniku Udruge ATJ Lučko 1990. evociranje na Krvavi Uskrs i pogibiju Josipa Jovića dan je za sjećanje.
"Otvoriš dušu, ali ne očekuje se od nas previše priče. Naše djelo se vidi, naše djelo mi živimo. Kako se tim djelom upravlja, u to neću ulaziti. Ušli bismo u sferu politike, a to ne želim", završava svoju priču o Krvavom Uskrsu Darko Lutring. (Dušan Miljuš)
