Tri sanacije u godinu dana i 2,5 milijardi kuna nije bilo dovoljno da se dugovi veledrogerijama smanje ili barem ne rastu. Dapače, i ovih dana stižu vijesti o sve većim neplaćenim računima, ali ovoga puta nisu aktualne samo "stare mušterije", odnosno bolnice koje već "poslovično" imaju brdo neplaćenih računa starijih od godinu dana, nego njihov broj raste. Po svemu sudeći, mnogi su ravnatelji shvatili da i nije bogznašto truditi se oko poslovanja i redovitog plaćanja računa nego da treba okrenuti ploču i neplaćeno poslati ministru financija Zdravku Mariću.
Za to vrijeme nadležno Ministarstvo zdravstva uporno se pokriva po ušima epidemijom koronavirusa kao da to nije resorski problem i upućuje veledrogerije na druge adrese. Rezultat su sad već ogromih 6 milijardi kuna potrošenih, a neplaćenih lijekova. Istina je da je pandemija korone "izula iz cipela" normalno poslovanje svih zdravstvenih sustava, ali to ne može biti opravdanje za činjenicu da se dugovi multipliciraju, da se sanacije umnožavaju, a da istodobno nitko ne pita ni jednog ravnatelja gubitaša "za zdravlje" lošeg poslovanja. Štoviše, u svakoj toj sanaciji loše prolaze upravo one bolnice koje nastoje podmiriti troškove u što kraćem roku jer se samo gubitašima daju dodatni novci bez kontrole jesu li nastali troškovi bili opravdani, je li terapija dala ikakve rezultate...
To, dakako, stimulira pridruživanje začaranom krugu gubitaša pa je sve više bolnica koje odlučuju ne plaćati jer će na kraju "platiti Marić". Nažalost, u hrvatskom zdravstvu već se dugo ništa ne događa, točnije ne miče s mjesta u njegovoj organizaciji, kontroli poslovanja, učinkovitosti. Premda su tzv. master plan bolnica davno prihvatile obje najveće stranke, njegova realizacija nikad nije krenula. Ostao je mrtvo slovo na papiru, a trebao je osvijestiti zdravstvene potrebe Hrvatske u svakom pogledu, od investicija do kadrova, odnosno onemogućiti da svaki zdravstveni "šerif" radi na svom području što ga volja.
Rezultat je da se gomilaju gubici, a po županijama i gradovima grade novi zdravstveni kapaciteti "iz europskih fondova", što onda valjda implicira da nije bitno što će to značiti za buduće troškove cijelog sustava. Nekima je bitno imati "svoj" odjel, kliniku, zavod, pa čak i kad su u njima pacijenti tek rijetke biljke. Ništa se nije učinilo ni u razdvajanju privatnog od javnog pa tako neki šefovi, inače i vlasnici velikih privatnih klinika, u javnim bolnicama stvaraju enormne liste čekanja, što se na kraju oplodi u njihovim džepovima.
Isti ti još i predaju od faksa do faksa i od sebe rade nezamjenjive šefove. Treba li onda čuditi da je dug od 12 milijardi kuna na najboljem putu da već sljedećeg mjeseca bude milijardu veći jer se "bez vage prima i bez vage daje". A lijekovi? Nema te država koje može platiti ono što farmaceutska industrija nastoji prodati. One uređene kontroliraju ishode liječenja od onoga što stiže na listu lijekova. U Hrvatskoj se još nije dogodilo da se neki lijek izbaci s liste lijekova HZZO-a jer nije opravdao očekivanja. Dok se to ne dogodi, Marić će i dalje dobivati "račune bez krčmara" ma koliko se neki trudili dokazati suprotno.