Kod tramvajskog i autobusnog terminala Črnomerec, samo 200-tinjak metara od Super Konzuma u smjeru sjeverozapada, nalaze se dva jezera. Nisu velika, ali opet ni tako malena da Zagrepčani ne bi znali za njih. A ne znaju. Devet od 10 upitanih nikad čulo, a taj jedan koji zna rođen je i odrastao u blizini, u Kvaternikovoj ulici na zagrebačkoj Kustošiji, i sjeća se da su se kao djeca - kauboji i Indijanci 60-ih i 70-ih - znali spustiti do “graba” kroz šumu i gustiš s Müllerova brijega. Opet, ta su jezera bliža Trgu bana Jelačića i od Bundeka, i od Jaruna, i od Maksimira. Kako to, onda, da su nam cijelo vrijeme “ispod radara”? A sasvim se lijepo te dvije crne rupe mogu vidjeti i na Google Earthovim satelitskim snimkama, naravno, ako znate što tražite.
Čak ni među sportskim ribolovcima, a u Zagrebu ih je nekoliko desetaka tisuća, nema mnogo onih koji su upoznati s jezerima u kojima, uvjerili smo se, ima i ribe.
Razlog je ponajprije u tome što su jezera bila teško pristupačna, pa osim, recimo, domorodaca iz Kvaternikove ulice, koja spaja Kustošijansku s Fraterščicom i uokviruje Müllerov brijeg, nitko drugi nije znao ni mogao do njih. S druge strane, iako zapravo vrlo blizu Ilici, jezera su bila u krugu stare črnomerečke ciglane pa do njih nije mogao nitko osim pojedinih zaposlenika.
Ribolov na jezerima
Ciglanu je potkraj 19. stoljeća osnovao i izgradio Adolf Müller, uspješni sin iz siromašne židovske obitelji, po kojemu je brijeg ponad jezera, kao i ciglana, dobio ime. Isti onaj Müller po kojemu, napokon, ime nosi i mala dvorana svojedobno najmodernijega zagrebačkog kina Balkan, danas Europa, koje je upravo on dao sagraditi, kao i Helios kino u Frankopanskoj, današnje kazalište Gavella.
Jezera su, dakle, nastala kao glinokopi iz kojih se vadio materijal za proizvodnju opeke. I nakon prestanka rada ciglane početkom devedesetih u famoznim pretvorbama hrvatske divlje tranzicije, do njih nije bilo moguće doći - bila su čuvana, pod paskom zaštitarskih službi ili od samih novih vlasnika ciglane, a navodno je i Ivica Todorić koji će tamo, tik uz ciglanu, sagraditi Super Konzum i veliko parkiralište, imao planove na tom zemljištu.
Dva zapuštena jezera na Črnomercu u šumi pored nekadašnje ciglane
Ipak, bilo je pokušaja oživljavanja jezera. Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća jedan je obrtnik, vlasnik trgovine ribolovnim priborom iz Ilice dobio koncesiju na korištenje jezera za sportski ribolov. Uredio je staze oko njega, čak se pobrinuo i za pristup invalidima, jezera poribio šaranom, amurom i somom te je uskoro imao stotinjak ribiča s godišnjim kartama, uz one koji bi plaćali dnevnu ribolovnu kartu. Koncesija ga je stajala nemali novac, 1500 njemačkih maraka mjesečno, i na kraju je, nakon godine dana, morao odustati - što zbog nerentabilnosti, što zbog nesporazuma s novim vlasnicima ciglane.
SS bunkeri
Šturih se informacija o jezerima može naći i na ribičkim forumima, prije svega na popularnom Pijanom tvoru, pa se tako mogu pročitati poruke kojima se ribiči dogovaraju za ribolov, posljednje iz 2014. Tada se još jezerima nije moglo pristupiti tek tako, iako očito više nisu bila čuvana, pa tako čitamo upute kojima ribiči međusobno razmjenjuju informacije o pristupu kroz rupu u ogradi iz Super Konzuma, a nižu se i popisi ribljih vrsta te doznajemo da se uz veće primjerke spomenutih koje je su došle planskim poribljavanjem koncesionara, u jezerima mogu loviti i crvenperke, sunčanice, cvergli, grgeči... I, naravno, još jedna ribička legenda o somu za koju je neki ronilac na dnu jezera, koje je mjestimično duboko 15-ak metara, pomislio da je potopljeno deblo - sve dok deblo, pod rukom znatiželjnika, nije zaplivalo.
Druga velika zanimljivost črnomerečkih Ciglanskih jezera su ostaci njemačkih bunkera iz Drugoga svjetskog rata. Među njima je dobro očuvani bunker 7. SS divizije Princ Eugen, takozvani regelbau B, standardizirana gradnja kakvu su Nijemci gradili posvuda tijekom Drugoga svjetskog rata u svrhu protuzračne obrane. Navodno ih je tu bilo pet, a preostao je, uz ovaj glavni razmjera i razvedenosti na nekih 250 - 300 četvornih metara i impozantno debelih zidova od 1,5 m betona i željeza, još jedan na samome tzv. velikom jezeru koji je za vrijeme američkoga bombardiranja 1945. gotovo potpuno uništen izravnim pogotkom. Ali sportski ribiči, poput jednoga kojega smo prošli tjedan zatekli ondje kako uredno čupa “cvergle” i “japance”, s njega vole loviti manju ribu jednostavnom tehnikom plovkom.
Prvo je jezero manje i jednostavnijeg tlocrta, okruglijeg, nekih 1500 četvornih metara, a drugo, odijeljeno od prvoga uskom i obraštenom pješačkom stazom, malo je veće i zanimljivije - očito je njegova crna voda dublja, a uz njega su još i bunkeri. Ribiči kažu: prvo je pliće, i na njemu je lakše loviti jer je dno relativno čisto, dok ćete u drugome ostaviti hrpu udica i olova zbog čestog zapinjanja o potonule ciglanske vagonete, ostatke bunkera i tko zna što još. Jezera svoga djetinjstva sjeća se i jedan od spomenutih kustošijanskih “kauboja”, Josip Šoltić, koji i danas živi u Kvaternikovoj.
“Imali smo svoj put, znali bismo se spustiti s brijega kroz šikaru do bunkera, koji je za nas klince bio pun tajni. Pronalazili smo tamo razne papire, dokumente i fotografije njemačke vojske, koje smo palili... Bilo bi zanimljivo vidjeti čega je sve tu bilo, što smo sve zapalili. U jezerima se nismo kupali, ali smo se zimi, kad bi se smrznula, znali klizati. Čak sam bio i propao kroz led i došao kući sav mokar i promrzao”, prisjeća se.
Danas su jezera napuštena, devastirana, puna smeća. Svejedno, za ponekog i danas imaju mističnu privlačnost. Nekima su, pak, dodana vrijednost zemljištu na kojem je, prema projektu, bila planirana gradnja luksuznog naselja. A ekolozi upozoravaju: jezera kao i šumu i šikaru oko njih ne smije se dirati, jer i ovako zapuštena tvore jedinstveni ekosustav, u kojem obitavaju brojne vrste ptica i drugih životinja, i svaka će ih ljudska intervencija zauvijek istjerati iz njihova staništa.
Investitori su planirali na Müllerovu brijegu odmah iznad jezera sagraditi tzv. diplomatsko naselje. Zemljište su, naime, još 2006. godine kupili odvjetnik Anto Nobilo, poduzetnik Danko Končar te Milan i Marko Mićo Carić, a drugu polovicu je kupio Mario Špekuljuk, zet Petra Pripuza. Zemljište su kupili direktno od nasljednika kojima ga je vratila država, i to potomcima obitelji Müller. Tada su to zemljište, neslužbeno doznajemo, platili više od 30 milijuna eura. Međutim, ni dvanaest godina kasnije projekt se nije ni počeo realizirati. Imali su razne planove - oplemeniti cijeli dio grada, podići u tom dijelu vrtić, školu, urediti bunkere, pa i jezera uklopiti u krajobraz.
Milan Carić
- Isprva je došla kriza, a poslije je bilo problematično prometno uređenje u tom dijelu grada. Nismo mogli dobiti urbanistički plan uređenja jer je promet u tom dijelu grada trebalo regulirati - prisjetio se odvjetnik Nobilo. Poznato mu je da se u međuvremenu nešto promijenilo, ali ne zna detalje, kaže da sluti da je došlo do napretka te da je moguće da najesen i oni pomaknu taj projekt s mrtve točke. Inače, riječ je o zemljištu od ukupno 300 tisuća četvornih metara. Iako je ranije u planu bilo diplomatsko naselje, danas odvjetnik Nobilo kaže da vjeruje kako će se ipak ići na izradu novog projekta.
- Morat ću najesen sjesti s partnerima i stručnjacima da dogovorimo sve detalje. Vjerujem da ćemo raditi novi projekt, urbane vile sa po četiri do šest stanova, visoki prosjek. Mislim da za ekskluzivno diplomatsko naselje ne bi bilo previše zainteresiranih, pa ne prodaju se vile ni na Pantovčaku - smatra odvjetnik Nobilo.
Anto Nobilo i Danko Končar
Dodaje da imaju u planu napraviti i novo urbano središte na zapadnom dijelu grada.
- 200 tisuća četvornih metara našeg zemljišta smjestilo se na samom brijegu, a čak sto tisuća četvornih metara zemljišta je u ravnini s Ilicom. Planirali smo tamo napraviti urbano središte odnosno zapadni centar Zagreba, trg koji bi bio 80 posto veličine Trga bana Josipa Jelačića - kaže Nobilo. Drži da je sad pravi trenutak da se taj projekt opet pokrene jer se situacija promijenila, a nekretninsko tržište je opet profunkcioniralo.
Daleko od očiju...
- Sad je pravi trenutak, idemo dalje s Müllerovim brijegom - najavljuje odvjetnik Nobilo i dodaje da su puno dalje odmaknuli s još jednim građevinskim projektom. Riječ je, naime, o zemljištu smještenom kod Savskog nasipa, iza rotora s desne strane, gdje je, kaže, Grad Zagreb otkupio dio njihova zemljišta za gradnju tramvajske pruge. Vlasnici 80 tisuća četvornih metara su odvjetnik Nobilo, poduzetnik Carić i poduzetnik Danko Končar. Odvjetnik Nobilo kaže da je vrijednost tog zemljišta porasla, a u planu im je tamo podići naselje sa stanovima, hotelima, poslovnim prostorima, i to oko 200 tisuća četvornih metara.
- U rujnu dolaze predstavnici triju investicijskih fondova koji su zainteresirani za taj projekt. Ako se dogovore, gradnja Savskog parka istok mogla bi početi već sljedeće ljeto - najavljuje odvjetnik Nobilo.
Jezera na drugom kraju grada ipak će još pričekati neko veće preuređenje. Planove u tom dijelu grada svojedobno je imao i Ivica Todorić. Želio je graditi trgovački centar, ali s dolaskom krize i njegov je projekt stao. Koncern Agrokor je, naime, 2008. godine preuzeo većinski udjel od 50,79 posto tvrtke Ciglane Zagreb, čime je koncern dobio vrlo vrijedno zemljište na zagrebačkom Črnomercu. Ta tvrtka je 2011. godine pripojena koncernu Agrokor, kako se navodi u sudskom registru, i to temeljem Ugovora o pripajanju iz 2011. godine.
Petar Pripuz