ca
PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Merčepova smrt i zločini koji progone naciju: Izgledao je kao smiješni komšija iz YU sit-coma

Teško je tako bezličnu pojavnost povezanti s količinom strahota kojoj je bio u epicentru
Tomislav Merčep
 Goran Mehkek
Objavljeno: 21. studeni 2020. 16:07

Slučaj se sarkastično poigrao hrvatskim sjećanjem na prošlost kad je ta dva događaja zgurao u dva uzastopna dana. U samo dva dana - sedamnaesti i osamnaesti studenoga - nagurala su se dva događaja koja kao ekstremni polovi definiraju pamćenje 90-ih.

Dan kasnije, osamnaestog, Republika Hrvatska odblagovala je svoj novouspostavljeni praznik - Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata. U Splitu je bio lijep dan, Marjan je bio pun šetača i cura na rolama, moj je kvart mirisao po dimu gradela. Južni rub Hrvatske uživao je u zubatom suncu i bonusu novog neradnog dana dok je istodobno na krajnjem istočnom rubu nacija protokolarno oplakivala masakr. Politički vrh, stradalnici, veterani i mještani i tog su osamnaestog, kao i svake godine, obilježili pad Vukovara. Obilježili su kraj mitske bitke rata 90-ih, hrvatskog Alama, hrvatskih Termopila, hrvatske Sutjeske - s tim da je i "The Sutjeska" bila velikim dijelom hrvatska.

A samo dan prije nadnevka na koji Hrvatska obilježava svoj martirij, muku i pobjedu, koju stotinu kilometara zapadnije dogodila se jedna smrt. Dogodila se smrt koja je u taj dvodan oplakivanja, ponosa i slave upala kao muha u mlijeko, kao neugodni, neželjeni zuj. Samo dan prije vukovarske obljetnice, u 69. je godini nakon duge bolesti i (navodno) dugotrajne fizičke patnje preminuo ratni zločinac Tomislav Merčep.

Dva bliska nadnevka spojili su tako u neposredno susjedstvo dvije oprečne priče o hrvatskom ratu 90-ih. Prva od njih je ona državnog protokola, povijesnih udžbenika, navijačkih murala, ona koju otac priča ponosnom sinu nakon hakla ili roštilja. To je priča o Alamu i Termopilima, o golorukom narodu koji se opro petoj vojnoj sili Europe, o ratnicima koji su uz soundtrack Knopflerovih "Brothers in Arms" cijevima, bojlerima i bornim kolima od škverskih ploča zaustavili agresiju brojnijeg i opremljenijeg napadača.

Druga priča je ona koja se neće pojaviti na navijačkim muralima, koju ćaća neće pričati nakon hakla, nego je neće pričati nikad ili - ako je baš pritjeran uza zid - pred tužiteljskim diktafonom. To je priča o leševima bacanim u rijeku, o odvođenju civila, smaknućima kod sljemenskih planinarskih domova, o mučenjima u paviljonu Velesajma, o guranju petožilnih kabela u anus i posipanju rana octom. To je priča o malim mučiteljima i o nešto manje malim gospodarima rata koji su u garažnom fušu provodili kolektivnu odmazdu. Većina njih - i kod Srba i kod Hrvata - nikad nije kažnjena. Neki jesu. Tomislav Merčep, srećom, jest.

S ove je dvije usporedne priče o ratu 90-ih muka to što nije jedna od njih istinita, a druga neistinita - muka je to što su istinite obje. I ona o epskom otporu, mučnom stradanju i slavnoj pobjedi, i ona o bijednom, garažnom, manufakturnom etničkom čišćenju. Ona obje supostoje, guraju se kao dvije guzice na istoj stolici, izmjenjuju se u medijskom prostoru, kakofonično se nadglasavaju. Dobronamjerni liberalni građanin tada pokušava procesuirati te dvije supostojeće istine. Pokušava ih pomiriti kroz oprobane narative o "žitu u kukolju", o "mangupima u našim redovima", o trenucima svijetlog otpora na frontu koje su zaprljali kukavice iz pozadine.

Pokušava ih razdvojiti, kao što teolozi razdvajaju prirodu Isusa, nepodijeljeno božansku (Ispunjenje Tisućljetnog Sna) i nepodijeljeno ljudsku (sporadični zločini). No, u slučaju Tomislava Merčepa ta dobronamjerna, građanska racionalizacija funkcionira teže. Jer, ratni zločinac koji je umro ovaj tjedan u sebi je spojio "sveto" i "profano", Vukovar i Pakračku Poljanu, vukovarske heroje i obitelj Zec. On se - kako će to mnogo kasnije sročiti u presudi sudac Zdravko Majerović koji ga je osudio - "našao na krivoj strani povijesti". Ali, nevolja je u tome što se bar u jednom trenutku, u to ljeto '90. činilo da je Merčep na pravoj strani povijesti. A pritom je taj i takav Merčep stalno bio isti i - čini se - stalno djelovao isto.

Ratni zločinac koji je preminuo ovaj tjedan rođen je 1952. u Borovu Naselju. Kao i mnogi slavonski političari 90-ih, i on je bio kolonističko dijete s kamenjara. Obitelj mu je podrijetlom iz Katuna kod Omiša. Ponegdje se navodi podatak da mu je familija bila partizanska, što je neprovjereno, no poznajući taj kraj ne bi bilo iznenađenje, nego - štoviše - pravo ispunjenje povijesne ironije.

Do 1990. Merčepov se život čini kao banalni život socijalističkog malog građanina, u potpunosti usisanog socijalističkom modernizacijom. Školovao se, završio višu školu, zaposlio se u kombinatu Borovo gdje je dospio do funkcije nekakvog sitnog šefa. Od države koja tih godina umire Merčep je dobio novi zavičaj, školu, posao i funkciju. Da je bio rođen 1932. ili 1942., Merčep bi vjerojatno bio jedan od lojalnih i ornih samoupravljača, organizirao bi u firmi proslave i izlete, dobio bi radnički stan, sudjelovao u radničkom savjetu i (s figom u džepu ili ne) u društvenim ritualima. Bio bi uzorni, mali, radnički Jugoslaven, kao što su tada bili i Glogoški i Mladen Pavković, kao što su tih godina bili i prinčevi rata sa srpske strane, od Vučurovića do Martića. Ali, Merčep se nije rodio 1942., nego 1952.

Formativne su ga godine zatekle u trenutku kad se jedan svijet raspada. A kako se taj svijet raspada u Borovu, može se saznati iz izvrsnog teksta "Zavađene plave kute" povjesničara Svena Cveka, Snježane Ivčić i Jasne Račić u zborniku "Devedesete" Instituta za etnologiju. U općini Vukovar na prvim izborima 53 posto ljudi glasa za Savez komunista, 22 posto za HDZ. Ali, u Borovu je po sanacijskom planu 4900 radnika viška, a po projekcijama poslovodstva 5600. Spremaju se štrajkovi, sukobljavaju se sindikati i uprava, a na čelo buntovnih radnika pristižu HDZ-ovci jer su - naravno - direktori partijci.

Tih godina kriza i reforme već su pozobale lavovski dio onoga što danas s nostalgijom pamtimo kao hrvatsku industriju: devedesete će tek dovršiti posao i masakrirati ostalo. Bijesni i izdani plavi trliši masovna su mobilizacijska snaga za sve populističke pokrete, ponajprije za onaj Slobodana Miloševića. Stoga možemo samo pretpostaviti što bi bilo da se Merčepovi didovi slučajno u Borovo nisu doselili iz Katuna, nego iz nekog sela pedesetak kilometara zapadnije - recimo iz Otišića, Vaćana, Mirlovića.

Jednako bi bili Dalmatinci, vjerojatno bi jednako bili iz partizanske kuće, jednako bi bili radnici i jednako Vukovarci. Ali, možda bi, eto možda, bili pravoslavci. Moguće je zamisliti takav scenarij. Da je scenarij bio takav, Merčep bi s masom modrih kuta sudjelovao u mitinzima antibirokratske revolucije. Možda bi pohodio Gazimestan, ili miting na Ušću. Možda bi se i tada uključio u rat, u "odbranu srpskih zemalja". Možda bi - vrlo vjerojatno - i tada bio ratni zločinac, jer taj manjak empatije čovjek nosi u naravi. Samo bi mjesto radnje bilo drugo - ne Paviljon 22 i Pakračka Poljana, nego - recimo - Stajićevo.

Ali, Merčep nije bio ni iz Vaćana ni iz Civljana, nego iz Katuna. Stoga 1990. iz kute šefa u SOUR-u Borovo prelazi u onu lokalnog HDZ-ovca. Tog ljeta kad rat počinje njegova funkcija biva sve manje politička, a sve više vojna. I sve više kontroverzna. To je ljeto kad Merčep oko sebe prvi put skuplja protuhe i kad prvi put krati ljude za glavu, a o tome trag sjećanja ostavlja čak i Alemka Mirković u svojoj (nekoć slavnoj, danas zaboravljenoj) memoarskoj knjizi "Glasom protiv topova". Merčep je - čini se - tada prvi put "žito u kukolju".

Događa se klasični scenarij koji će se ponoviti s dva različita ishoda kasnije u Gospiću i Sinju, gdje se lokalni HDZ-ovski glas razuma navezan na središnju vlast (vladin povjerenik Marin Vidić) sukobljava s ratnim mesarima. U Gospiću glas razbora nije uspio, pa se dogodio užas zvan Mirko Norac. U Sinju je Dušan Viro uspio uz pomoć fratara, pa su idioti raspušteni, a mjesnim Srbima nije pala vlas s glave. U Vukovaru se stvari razrješuju tako da Merčepa povlače u Zagreb. Za "kaznu" dobiva unaprjeđenje. Počinje djelovati na većoj skali.

Ostalo je - kako se veli - povijest. Ljudi pod Merčepovom komandom ("merčepovci") će ostati povezani s tri od pet najzloglasnijih slučajeva ratnih zločina u hrvatskoj pozadini (ostala su dva Lora i osječke garaže). Ljudi povezani s malim warlordom uspjeli su uspostaviti mučiteljski punkt usred Zagreba, u paviljonu 22 velesajma. Jednu su ženu smaknuli samo zato što su na temelju serijskog broja njenog pištolja posumnjali da je uhoda "prave" policije. Zločini povezani uz Merčepove ljude idućih će desetljeća progoniti naciju. O smaknuću obitelji Zec, Oliver Frljić će napraviti predstavu, Nebojša Slijepčević film. O Paviljonu 22 će Nenad Puhovski snimiti dokumentarac.

Kad je 1997. svjedok Miro Bajramović ispričao "Feralu" što se zbivalo na Pakračkoj poljani, taj je toponim prvi put osupnuo javnost. Osupnuo do te mjere, da je građansko-konzervativni pisac i light nacionalist Nedjeljko Fabrio već 2002. poglavlje o Pakračkoj poljani uvrstio u svoj posljednji roman "Triemeron". Pisac koji je kroz čitav opus gradio identitetski konstrukt Hrvatske kao jadranske i srednjoeuropske pitome zemlje prozni je put završio knjigom u kojoj njegov junak muči ljude u Merčepovom lageru. "Postali smo zemlja pizzerija i ratnih zločinaca", piše Fabrio u toj knjizi: nema točnijeg opisa razočaranja cijele jedne generacije građanskih konzervativaca koji su poživjeli dovoljno dugo da vide divljaštvo.

Sve te strahote teško je sravniti s Merčepom kao osobom i pojavom. Tijekom posljednjih pedeset godina, do otrcanosti je izraubana krilatica Hannah Arendt o "banalnosti zla". U većini ex-Yu slučajeva, zlo nije bilo banalno. Mladić nije bio banalan: bio je samosvjesni, dijabolični alfa mužjak koji je uživao u šepurenju pred kamerama. Glavaš nije bio banalan, ni bogme Arkan. Merčep se, međutim, doimao banalnim. Svjedoci vele da je u svakom smislu bio opasan čovjek, a bizar je u tome što nije nimalo izgledao opasno. Bio je "mali Napoleon". Izgledao je kao smiješni komšija iz kakvog jugoslavenskog sit-coma, da ga vidite na ulici mislili bi da je inkasator ili tramvajac. Teško je tako bezličnu pojavnost povezani s količinom strahota kojoj je bio u epicentru.

Dugo je trebalo da Merčep od viđenog građanina i ratnog heroja postane Voldemort. Dugo je imao političke i vojne funkcije. Imao je stranku - Hrvatsku pučku stranku - koja je u jednoj fazi čak davala ime ženskom sportskom klubu koji je sponzorirala. Tuđman je morao uložiti sav autoritet da spriječi nogometni klub Hrvatski dragovoljac - iznikao iz istog miljea - da nastupa u crnim dresovima. Tri godine nakon Bajramovićeva svjedočenja u Feralu, Merčep se još kandidira za predsjednika. A onda počinje urušavanje: političko i fizičko. Optužnica, moždani udar. Pa presuda, nakon dugog suđenja koje su mediji malo pratili, a politika se počela pretvarati da s Merčepom nije imala ništa.

Osuđen je samo za zapovjednu odgovornost, ne za izravno počinjenje. Dobio je blagu kaznu, a i tu kaznu služio je dobrim dijelom u toplicama, fizički već ruševan. No, doživio je mali politički come back kad ga je Kolinda Grabar-Kitarović pozvala na predsjedničku inauguraciju, na snebivanje i gnušanje civilizirane javnosti. Tako, ispada, otpočinju mandate hrvatski predsjednici: jedna zove Merčepa na svečanost, drugi daje orden Zlatanu Miji Jeliću.

Kad je osudio Merčepa na njegovu jedinu pravomoćnu kaznu, sudac Majerović je u presudi napisao da je "pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje" Merčep "potpuno svjesno ostao na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske". Danas - nekoliko godina poslije - možemo se zapitati: doista? Je li povijest doista krenula putem oprečnim od onog kojim je kročio Tomislav Merčep? Ako je 2016. možda izgledalo tako, danas i ne izgleda baš. I u Hrvatskoj, a pogotovo u Srbiji, nacionalizam je restauriran kao jedina preostala aktivna ideologija.

Suđenja za zlodjela "naših" u obje su zemlje zamrla onog časa kad je s tim u vezi prestao gnjaviti Haag. Film "Paviljon 22" - ako ne griješim - nikad nije prikazan na HRT-u, a javni je servis pred koju godinu odbio otkupiti Slijepčevićevu "Srbenku". Ljudi koji se nalaze na optužnicama za zločine u Srbiji su društveni mainstream, u Hrvatskoj još pokatkad dobivaju predsjedničko ordenje. Da je Merčep izgurao još koju godinu, bio bi ugledni građanin. Da je rođen deset godina kasnije - kao Norac - bio bi oslobođeni uznik, i, da, ugledni građanin. Kao što su s one druge strane slobodni i vjerojatno ugledni oni koji su počinili Škabrnju ili Lovas. Nemojmo se lagati: Merčep se našao na pravoj strani povijesti. Ono što on predstavlja, to je pobijedilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 23:11