MEDICINSKA SESTRA IZ KBC-a SPLIT 'Nikad se nisam s ovim srela, čak ni tijekom Domovinskog rata. Ljudi se više ne smiju, nitko ni s kim ne komunicira'

- Situacija kod nas u Splitu ne može se usporediti sa situacijom u talijanskim gradovima pogođenima koronavirusom i u njihovim bolnicama.

Tako započinje za Slobodnu Dalmaciju priču medicinska sestra s jednog od odjela KBC-a Split (podaci poznati redakciji), s dugogodišnjim iskustvom, reagirajući na informacije o tome da su dvije njezine kolegice iz Italije počinile samoubojstvo. Jedna iz bolnice San Gerardo u Monzi, nakon što je saznala da je zaražena koronavirusom i da je opasnosti izložila kolege i pacijente. Druga, koja je radila u bolnici u Jesolu na sjeveru Italije, rezultate testiranja, pod pritiskom mogućnosti da je zaražena, nije ni sačekala.

Teška vijest stiže i iz Velike Britanije: jedna je medicinska sestra sebi oduzela život jer nije mogla izdržati strahoviti ritam smjena od 12 sati.

- Broj oboljelih u KBC-u Split još uvijek nije takav da iziskuje posebne napore. Trebali biste vidjeti kako to izgleda ljeti, kad je Zarazni odjel pun raznih crijevnih viroza, meningitisa... Ali da, ne daj bože, Križine budu pune pacijenata zaraženih koronavirusom, nastao bi veliki problem. Pitanje je, recimo, koliko bi mi sestre s drugih odjela mogle raditi s respiratorima kao što to znaju sestre s intenzivne njege.

Situacija jest stresna, ali za zdravstvene radnike ona je, kaže naša sugovornica, još uvijek sasvim podnošljiva i ni po čemu ne bi trebala dovoditi do “pucanja”.

- Jedni petnaest dana rade, drugi su u petnaestodnevnoj izolaciji, čuvaju se i paze da bi mogli zdravi preuzeti svoju smjenu. Svi smo dobili pisane naputke kako se za posao obući, kako se zakopčati, kako dezinficirati. Ne bi nas ni propustili u bolnicu da ne uradimo sve prema tim uputama, ispričala je za Slobodnu Dalmaciju.

Pitamo je li se ikad srela sa situacijom da neka njezina kolegica “pukne” radi stresa ili opterećenja poslom.

- Nikad se s tim nisam srela. Splitska bolnica jest bila jako opterećena u vrijeme Domovinskog rata, ali mi smo sve to super podnijeli. Bilo je naporno, strašno puno posla, puno ranjenika, ali ipak je sve bilo drukčije nego danas. Razgovarali smo, znali smo se šaliti, smijati, vrijeme je na taj način brže prolazilo, svima nam je bilo lakše. Danas vidim da se ljudi više ne smiju, nitko ni s kim ne komunicira. Kad imaš ranjenika, zbrineš ga, zbrineš mu rane; danas ne znaš tko stoji nasuprot tebe.

Boji li se?

- Ja sam spremna bez straha otići na posao. Pod uzbunom sam u ratu otišla raditi onoga jutra kad je granatiran Split. Moj najveći strah je da, usprkos svim mjerama, ne donesem virus svojima doma - zaključuje.