PIŠE VIKTOR VRESNIK

Kreše Fijačka sjećat ćemo se kao vrsnog autora, odličnog urednika i strastvenog predavača

Fijačkov prvi urednički mandat u Vjesniku 1993. - 1994. mnogi su zapamtili kao revoluciju. Profesiju je vratio novinarima

Krešimir Fijačko

 Tomislav Kristo/Cropix

Bila je jesen 2007. U istanbulskom hotelu Crowne Plaza, u srcu Sultanahmet četvrti, čovjek u elegantnom sivom odijelu postavio mi je jedno od onih pitanja koja obično smatramo glupima: ”Rekli su mi da ste iz Zagreba, znate li Krešu Fijačka?”

Naravno da sam znao Fijačka, još tamo iz sredine osamdesetih, vjerojatno i ranije jer dugo smo bili susjedi, ali ipak nas dijeli desetljeće. Kada sam prvi puta stigao u Vjesnik, on je upravo bio postao urednik nedjeljnog izdanja i postao jedan od mojih prvih urednika. Larry Reibstein, čovjek u sivom odijelu, bio je Fijačkov susjed iz Larchmonta, bogatog šumovitog predgrađa New Yorka gdje je Fijačko živio od 1995. do 2001. kao dopisnik Vjesnika. Reibstein je bio izvršni urednik magazina Forbes, odakle je stigao iz tada još visokonakladnog, uglednog Newsweeka. Ukratko, poznanstvo se temeljilo na profesiji, ispostavilo se da su Larry i Krešo provodili dane bistreći teme za svoje publikacije.

Vijest o Fijačkovoj smrti stigla je u ponedjeljak oko podne, memorija se počela vrtjeti unatrag. Posljednjih godina viđali smo se rijetko, najčešće u Dežmanovom, na rubu Tuškanca, gdje je stanovao. Od 2001. je ponovno živio u Zagrebu, prvo kao glavni urednik Vjesnika, što mu je bio drugi urednički mandat, a onda je zaglavio u mirovini.

Profesiju vratio novinarima

Fijačkov prvi urednički mandat u Vjesniku 1993.-1994. mnogi su zapamtili kao revoluciju. Profesiju je vratio novinarima, što je nakon ”čišćenja” 1991. i razdoblja ratne cenzure bio značajan korak unaprijed. Tada to, međutim, nije moglo potrajati. Izgorio je zbog neposluha, oglušio se o zabranu intervjua s Josipom Manolićem, koji je tih dana nakon javne svađe s prvim hrvatskim predsjednikom izašao iz HDZ-a i sa Stjepanom Mesićem osnovao Hrvatske nezavisne demokrate.

Vijest o prvoj smjeni Fijačko je dočekao na hodniku upravne zgrade Privredne banke Zagreb, tada većinskog dioničara Vjesnika; nisu mu dozvolili da izravno sluša sjednicu Nadzornog odbora. Bio je dobar s obitelji Tuđman, ali ne toliko da mu se oprosti neposluh, morao je otići. Ipak, to prijateljstvo, kao i preporuka Radovana Stipetića, jednog u nizu Tuđmanu bliskih ratnih urednika, omogućili su mu da karijeru nastavi u New Yorku, kao dopisnik Vjesnikovih izdanja i Slobodne Dalmacije iz SAD-a.

Dopisništvo je Fijačku bilo upisano u DNK još otkad je 1979. za Vjesnik otputovao za Bonn, da bi tamo ostao do 1983. Nije tajna da je Odbor direktora u to vrijeme u nekoliko navrata odlučivao o pokrivanju izvanrednih troškova svojeg njemačkog dopisništva, pa i da je Fijačku na kraju zbog toga odbijeno produljenje mandata, iako se pokazao kao vjerojatno najbolji i najproduktivniji u mreži inozemnih dopisnika (a bilo ih je šezdesetak). Razdoblje do 1988. proveo je kao vanjskopolitički komentator Vjesnika i Danasa.

Drugi Fijačkov urednički mandat 2001.-2004. bio je obilježen ekonomskim neprilikama izdavača, ali i Fijačkovim nesuglasicama s vladajućom garniturom u državi, a sve više i s članovima uredništva. Opozvan je nedugo nakon što se HDZ vratio u Banske dvore, a Ivo Sanader zamijenio Ivicu Račana. Opet je jedan od povoda bio Fijačkov neposluh - odbio je na put u Washington s hrvatskim izaslanstvom uputiti novinarku koju je odabrala stranka na vlasti. Nije bilo novca, pa nije poslao nikoga, ali to nije prihvaćeno kao argument.

Nije prihvaćao diktat

Fijačko će mnogima ostati u sjećanju kao vrstan, natprosječno obrazovan autor (iako nikada nije diplomirao, studirao je novinarstvo, povijest umjetnosti, filozofiju i sociologiju u Beču i Zagrebu), odličan urednik nedjeljnog izdanja i još bolji šef redakcije koja nije prihvaćala diktat s Pantovčaka, što je bio ”njegov” Vjesnik 1993./94.

Drugi će ga, a među njima i studenti novinarstva zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, pamtiti po daru da strast prema profesiji prenese svakome tko je pokazao ambiciju i bio voljan slušati. Onima koji su novinarstvo shvaćali kao posao, ili kao stranačku misiju, nije bio dobar šef i nije skrivao da ih ne cijeni.

Privatno, bio je ponosan na uspjehe djece iz svoje dvije obitelji, zagrebačke i, iseljene, američke. Njegovim prijateljima nedostajat će rasprave otvorenog duha, začinjene rafiniranim, fijačkovskim humorom, bez pozivanja na autoritete koji bi unaprijed odredili stavove.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 02:57