Tri tjedna prošlo je jučer prošlo od velikog potresa na Banovini. Nakon tri dana, 1. siječnja, prošli smo kroz nekoliko sela u okolici Gline. Jučer, osamnaest dana kasnije, posjetili smo iste obitelji kao i tada na Novu godinu. Da vidimo što se i u kojem smjeru promijenilo. Ljudi pokušavaju nastaviti dalje, ali apatija je na svakom koraku. Na priče o obnovi i pomoći države odmahuju rukom. "Bilo bi lijepo, ali toliko su nas puta prevarili i ostavili na cjedilu", govore mi stanovnici.
Gdje s majkom
Sinonim potresa u selu Luščani kuća je Damjana Gvojića. U potpunosti je urušena. "Evo vas opet", pozdravlja nas, a na pitanje što se promijenilo u protekla tri tjedna, odgovara: "Puno toga, ali na gore". Pa kako na gore? Dobili ste kamp-kućicu. Nije je bilo prošli put, odgovaram i pokazujem na njegov trošan privremeni smještaj. "A je to, ali nemam gdje s majkom. Iz bolnice će je otpustiti. Ima amputiranu nogu, a ja se ne mogu brinuti o njoj. Dva dana pokušavam to riješiti i nikako." Zove u Civilnu zaštitu i pokušava riješiti problem. S druge strane ženska osoba ga uvjerava da čini sve što može, ali ravnatelj lječilišta u Topuskom tvrdi da nema medicinskog osoblja koje se može brinuti o nepokretnim osobama. I tako već dva dana.
"Pa je li to normalno? Oni su lječilište, a ne mogu se brinuti za nepokretne", već ljutit se pita Damjan. S prijateljem Mirkom Grubješićem sprema se odvesti hranu za svinje koje je sklonio kod prijatelja. S 54 ovce nema gdje pa šeću dvorištem. "Ma da nema ove stoke, ja bih sve ostavio i otišao zauvijek. Ali što ću, moram se o njima brinuti." Obojica govore kako svakodnevno sela obilaze prekupci koji jeftino žele kupiti stoku. "Nude 40 eura za kravu! Ej, je li to normalno. Najradije bih im pljusku opalio.
Evo ja neki dan dva bika prodao ovima iz PIK Vrbovca. Pošteno ponudili 14 kuna po kili i ja prodao. A ne ovi kokošari", žesti se Mirko. Ima on i krave. Kaže, potres je utjecao i na njih. "Od stresa se moja junica otelila dva dana ranije. Ali ima i promjene na bolje. Nakon dva tjedna počele su ponovno davati mlijeko. Od šoka su ga bile izgubile." A dolazi li itko u vezi obnove, pitam. "Ma nema nikog. Bili su statičari, pogledali, nalijepili crvenu i poslije više ništa", govori Gvojić. "Ma koga briga za nas? Pa prvo treba Zagreb obnoviti. Vidiš koliko je tamo porušeno. A iskreno, još koji potres i ovdje više i neće biti i ovo malo ljudi i neće se imati za koga obnavljati", nepovjerljiv je Mirko.
Sumnjiva budućnost
Skepsa o velikoj obnovi Banovine nakon potresa vlada na svakom koraku. "Ovdje će se dogoditi ili velika šok terapija ili eutanazija. A sve mi se čini da će biti ovo drugo", govore mi članovi obitelji Jovev u Luščanima. "Ajde lijepo što ste opet došli, ali sve je manje novinara ovuda. Još malo i više nećemo biti zanimljivi", priča mi Risto Jovev. Njemu je jednu tek uređenu kuću potpuno srušilo, a druga je toliko napukla da se u njoj ne može živjeti.
"I oni nam stavili žutu naljepnicu, a žena i ja spavamo svaku večer u Sisku jer nam je potres pomaknuo zidove." Kontejner im još nije stigao, ali kažu da će uskoro. "Nazovu. Sad će, sad će. Pa ništa." Na priču o obnovi odmahuje rukom. Na Novu godinu HGSS-ovci su mu pomagali krpati krov. "Ma to je bilo samo neko krpanje da ne prokišnjava. Skinuli su dimnjak da ne padne i ne probije u kuću."
Uvredljive ponude
I njega ljute prekupci stoke. Imaju šezdesetak ovaca i janjadi. "Uf, stalno dolaze, zovu. Naše stado vrijedi onako, oko pet tisuća eura. A znaš koliko mi nude - 4000 kuna. Najradije bih ih prebio." Risto bi možda i prodao za pravu cijenu, ali njegova supruga Zorka teško. "Ovdje više nitko nije normalan. Stalno trese, drma, a meni su moje ovce spas." U toru ih je pedesetak i desetak janjadi. Zorka ih podiže, grli. Prijeko pogleda fotoreportera koji zaključuje da taman stanu pod peku. "To su moji ljubimci. Svakome dam ime. Kad ih muž i sin žele prodati za klanje, ja ih sakrijem."
Na putu prema Drenovcu Banskom u selu Bačuge u jednom dvorištu obitelji Radanović je kolinje. "I za potresa se peku čvarci", dobacuje domaćica i miješa čvarke u kazanu da ne zagore. "A što će se ovdje promijeniti u tri tjedna? Ovdje se od rata ništa ne mijenja, a sad će se promijenit!? Može biti samo gore", uvjeravaju nas domaćini. Srećom, njima potres nije oštetio kuću, ali mnogima u selu je. Ne vjeruju u brzu obnovu. "Nas su ti i Županija i Grad Glina odavno zaboravili. I ovo malo ljudi će se odavde odseliti. Nema tu perspektive."
O odlasku razmišlja i Ljiljana Arbutina koja u Drenovcima Banskim živi sa suprugom i četiri kćeri. "Evo moja rodbina živi u Petrinji, već su predali papire i odoše u Austriju. Imamo tamo rodbine. Što će ovdje. Puno je ljudi već otišlo." Kuću im je uništio potres, a preko prijatelja iz Zadra dobili su stambeni kontejner. Kad smo prvi put bili kod njih, bili su u trošnoj kamp-kućici u kojoj se, kaže, nije dalo biti.
Taman su završili ručak koji im je skuhao Pleter, a dostavila Civilna zaštita. "Hrana je odlična", tvrdi Ljiljana. Perspektivu baš i ne vidi, a na obnovu sliježe ramenima. "Mi smo ti u državnoj kući. Od 2011. pokušavaju nam darovnicom riješiti kuću. I ništa. I prije potresa ovdje je bilo tužno i ružno. Nešto se pokrenulo, a sad se vratilo sve natrag. I... ne znam kako će ovo dalje."