Stanovnicima Zatona i Rasline u srijedu navečer je najgore bilo slušati razarajući huk vatre. Jučer ujutro ih je pak šokiralo kada su vidjeli razmjere štete koju je veliki požar učinio u njihovim selima i okolici.
Ipak, u selima dan nakon velike nesreće nema panike. Da šetate samo po centru tih malih mjesta, malo tko bi uopće primijetio da se išta događalo. Ima tu čak i mjesta za koju šalu.
- Maslina dobro gori, imat ćemo se čime grijati ove zime - govore mještani ironično.
Upravo su maslinici i polja najviše nastradali. Mediji od srijede pišu o deset do dvadeset uništenih objekata, no prilikom pregleda terena uvidjeli smo kako od tog broja samo nekolicinu čine kuće u kojima se živi. Ostalo su pretežno kućice u polju.
Ipak, situacija je daleko od toga da štete nema.
Mira Gulin iz Rasline nam govori da je sretna što je obranjen njezin dom. - Kuću smo uspjeli obraniti, ali štalu i garažu ne - govori nam, pokazujući svoje kokoške koje je ubila razarajuća vatra.
- Nema više naših jadnih kokica - kaže gospođa Mira pa nastavlja:
- Susjedima je urušilo krov, a svi su osobe s posebnim potrebama. Smjestili su ih negdje - govori. Vatra je, kaže, došla, a oni se nisu niti snašli.
- Došla je brzinom svjetlosti. Uhvatila nam je lozu kod kuće, no kanaderi su spasili stvar - priča. Ona nije vidjela dramatične trenutke u kojima joj je kuća gotovo izgorjela.
- Imam astmu pa sam se odmah sklonila prema moru jer me počelo gušiti. No gledala sam od dolje, gorilo je sa svih strana - prepričava.
Pitam ju je li je bilo strah, a ona se samo nasmije. No, zadovoljna je kako je sve prošlo. - Glava je na ramenu, idemo dalje - govori.
Pakao od srijede uvečer prepričava nam i Milan Gulin, Mirin suprug.
- Vatra je od Zatona došla u iznimno kratkom vremenu. Dobili smo naređenje da napustimo kuće jer će kod nas požar stići za pet minuta. Tako je i bilo - govori on. Objašnjava da su u to vrijeme sve vatrogasne snage bile u Zatonu, gdje je već opasno buktjelo. - Gorilo je na više mjesta i jednostavno je bilo nemoguće da sve pokriju. A mi smo onda, kad smo vidjeli da stvar postaje opasna, otišli spasiti živu glavu. Prijetila nam je prava opasnost. Kuća? Rekli smo: što bude, bit će - govori Milan.
Na prvoj crti obrane
Njih desetak se ukrcalo na mali kaić, njime su krenuli prema otoku Prukljanu.
- Na obali se od dima jednostavno više nije moglo stajati. Nije se moglo disati, svima su tekle suze. Stajali smo i gledali kanadere kako pokušavaju spasiti kuće. Kasnije su nam mobitelom javili da nam je dom obranjen - priča.
Prisjeća se da je njihova kuća i tijekom rata bila na prvoj crti obrane.
- A sada smo opet. Problem je u tome što su oko nas brojna zemljišta koja imaju neriješene vlasničke odnose. Imaju i po desetke vlasnika pa se o zemlji nitko ne brine. Oduvijek sam svjestan da može doći do ovakve ili slične situacije - zaključuje Milan.
Nešto niže od njegove kuće je privatni posjed čiji je vlasnik iz Šibenika, a na svojoj zemlji skuplja metalni otpad; od perilica za rublje do olupina starih automobila. Taj je posjed cijeli izgorio, a saznajemo da je na njemu bilo i nekoliko pasa koji nisu uspjeli pobjeći.
Dok se vozimo po Zatonu, uz cestu nailazimo na 14-godišnjeg Augustina Relju Miloševića, koji uz pomoć starijeg obiteljskog prijatelja Gorana zalijeva još tinjanjuća stabla.
- Gledamo da zalijemo što možemo da se ne bi ponovno zapalilo ako se ponovno podigne vjetar - govore Goran i Augustin, koji ponosno dodaju i da su ugasili jedan gorući bor.
Do mjesta na kojem smo ih sreli došli su biciklima, išli su u patrolu kako bi provjerili ima li manjih požarišta čijim gašenjem mogu pomoći vatrogascima.
- Sinoć je bilo pakleno. Strah me je, ali ga ne pokazujem. Treba ostati što smireniji, dobro paziti, biti brz i usklađen s drugima - kaže mladi i hrabri Augustin. Njima dvojici pomažu i dvije turistkinje, Francuskinje. Uzele su boce s vodom i također zalijevaju raslinje uz cestu.
Jedna od njih, Chiara, otkriva nam kako su stigle u Zaton taman kad je počeo požar.
- Bilo je dramatično, još s mosta smo vidjele veliku vatru. Nikad se nismo susrele s ovako velikom vatrom. Ja sam ostala smirena, ali moja prijateljica je bila koma - kaže Chiara i nastavlja pomagati.
U Raslini smo pak sreli vatrogasce koji su u pomoć stigli iz Kučića i iz Dugog Rata. Sjede u hladu, čekaju u pripravnosti. Oni su u Raslinu stigli u jučer ujutro.
Opasno bez kanadera
- Kako je bilo? Što da vam kažemo, vidite oko sebe. Čim požar izađe iz svojih gabarita i postane nekontroliran, radi se o katastrofi. Kad je pao vjetar, već se moglo nešto napraviti. Ali vremenski uvjeti nam nikako nisu išli u prilog - pričaju ovi vatrogasci, koji čekaju u pripravnosti, paze da se ne bi što dogodilo.
- Odmorni smo i spremni za svaki nastavak situacije - ističu.
Neki od njih su vatrogasci i 30 godina. I oni kažu da pamte svakakve požare, ali da je ovaj vjerojatno najbliži onome koji se 2017. godine dogodio u Splitu.
- No sada je gore utoliko što je stradalo više kuća i vozila. Požar je bio iznimno eruptivan, budio se na raznim mjestima. Ljudi su bili u panici. Temperatura je visoka, suša velika, a vjetar jak, s time da je i mijenjao smjerove. Razvoj situacije je nažalost morao biti ovakav. Kad kanaderi ne mogu vladati požarom, stvar je opasna. Jednostavno nisi mogao tako brzo ići s lokacije na lokaciju - objašnjavaju. Kažu da u Šibensko-kninskoj nema sezonskih vatrogasaca. Pogubna je to stvar, govore, tim više što je ova županija dosta veća od njihove.
- Pita li se netko zašto nema sezonskih vatrogasaca? Da nemam ženu i djecu, da sam momak, radije bih konobario za deset tisuća kuna nego kao vatrogasac za četiri tisuće držao glavu u torbi - govore.
Unatoč svemu, obožavaju svoj posao. - Žena mi treba roditi za 20 dana, a vidi gdje sam ja - kaže jedan od njih.
- Moraš ovo voljeti. I biti lud - nadovezuje se drugi.
Vidi se da su svi navikli na adrenalin. Iako su sretni da velikog požarišta jučer više nije bilo, u očima im se svima vidi da im teško pada čekanje. Radije bi bili u akciji.
- Dok sam bio momak, nismo imali prave vatrogasne opreme. Išli smo gasiti u gaćama, a do požarišta bi nas vozio tamić - prisjeća se jedan od njih.
- Pere nas ta akcija i to je to - objašnjavaju svoj poriv da pomognu.
Žao im je, govore, da ih i prije nisu poslali u zaleđe Vodica.
- To je jedan od problema sustava. Nas deset do 15 sjedi u smjeni, a oni dignu jedno vozilo. Tako je i s ovim, kasno se reagira na podizanje dodatnih snaga. Manje košta nafta koju bismo mi potrošili da negdje dođemo nego što bi bila materijalna šteta. Ma, i sve da se na pola puta vratimo, šteta bi bila manja - zaključuju.