Na obljetnicu Oluje ove godine prijatelj i ja hodali smo s četvero djece prema prvoj kavi uz more to jutro, kad mi je susjeda s otoka prkosno dobacila: slikajte ovo za Instagram! Pokazivala je na ogroman barjak, koji je ponosno izvjesila na ulazu u kuću. Pokazivala ga je ponosno, ali i puna pravedničkog bijesa: htjela mi je, čini mi se, pokazati kako se ponašaju “prave Hrvatice”, slave Oluju, ljube zemlju, pjevaju Doris Dragović, mole se Bogu, daju zavjete svetom Anti i onom drugom čiji su posmrtni ostaci nedavno bili nošeni po Hrvatskoj, posjeduju zastave Lijepe naše; a ne kao ja, kava s djecom i tuđim mužem, neki novac zarađen produkcijama u vječno neprijateljskoj Srbiji, a spomenula je u tom bahatom obraćanju i činjenicu da “pišem srbizme po Facebooku”, a ni zastavu ne posjedujem.
Iako je sve u njezinu bedastom brbljaju potpuno pogrešna pretpostavka, ima nešto za što ju ne mogu kriviti: zna susjeda, da ne kažem otrovno - komšinica - a ne mogu si pomoći da ne kažem, jer smatram da je bogatstvo razumjeti dva slavenska jezika, kao što ih ona sigurno razumije - da je u desetak i kusur godina mog javnog djelovanja “hrvatstvo” bilo negativno nabijena replika, “nacionalizam”, nešto što je mi je stvaralo grč u želucu, a hrvatski barjak, nažalost, rubno simbol zadojenosti idejom da je rasizam OK ako si u Domovinskom ratu bio na strani napadnute nacije.
Zna susjeda aka komšinica da sam se borila za položaj svih manjina u društvu: ne samo srpske nacionalnosti, nego i za ženska prava, a tko zna što je tu gore: borba za ženska prava, naime, ruši naslijeđe patrijarhata, Crkve u Hrvata i glorifikaciju muške moći, sve što rat potiče. Zna susjeda i da sam inzistirala da nisu svi Srbi zločinci, a da su neki bili i žrtve. Zna i da sam uživala u Beogradu. Ono što susjeda ne zna činjenica je da je samo godinu dana zakasnio naš sudbonosni susret u zlarinskoj kali; i da bih ove godine, da sam bila spremna, i da je auto u kojem smo prenosili dječje sjedalice, sklopive bicikle, romobile, pelene, hranu, joga matove, luftiće i namještaj, sadržavao i barjak, i ja, prvi put, poželjela otvoriti zastavu.
Ne zna susjeda koliko smo silovanja mi “ostali” hrvatski državljani, a i Hrvatice i Hrvati, doživjeli prilikom dugogodišnjeg masakra od onih “pravih”, koji umjesto Azre slušaju Thompsona, koji znaju datum svakog od dana nacionalnosti ili državnosti ili ustavotvornosti ili čega već nisu svi oni izmišljeni, ukinuti pa opet u opticaj vraćeni praznici, mi koji smo se usudili reći da ne mrzimo Srbe by proxy, koji smo se usudili tvrditi da su zločini počinjeni i za vrijeme oslobođenja, mi koji smatramo ideju o 200 obitelji veleizdajom, mi koji smo desetljećima ostavljeni da kao usred pustinje žeđamo urbanu objektivnu misao: isključeni od hrvatstva, jer nismo dostojni da lijepimo pršute po čelima i ljubimo grb, mi koji smo odbijali da nas regrutiraju što niske strasti i patološka demagogija zajedništva, što rođačke usluge, mi koji smo prohodavali uništenje srednje klase i Šeksovu manipulaciju, HDZ-ovo korištenje simbola pobjede i borbe naših vojnika za svoje političke ciljeve - a ti su bili samo jedno - moć i vlast, doslovno smo stajali u fatamorgani, odustajući od ideje da će nas itko više čuti: omraženi jer odbijamo, kao u okrutnom poraću, priznati da ne razumijemo riječ “august”, odbijamo priznati da ne znamo čitati ćirilicu, a i dalje, poput najgorih luđaka koji će se prije utopiti nego napustiti brod, obijamo i otići nego volimo ovu državu, protiv svih pravila zdravog razuma, i ostajemo, i plaćamo poreze, i stvaramo, i pišemo, i snimamo, i otvaramo radna mjesta i paralelno primamo poruke prijetnji, koje su, a ovo komšinica mora znati jer ih je i sama izgovarala, u mom slučaju, “srpska kurvo”, “partizansko-komunistička prostitutko”, i slično, ali jednako odvratno.
Ne zna susjeda da i dalje dosta mojih prijatelja koji su zajedno sa mnom preživjeli pustinju, a da nisu umrli ili prije smrti pustili dušu da se spasi u Irsku ili u Švedsku ili na Islandu, pa napije iz njihovih izvora, čistih ali bezokusnih, misli da je premijerov govor o oprostu s obje strane i dalje potencijalna fatamorgana, uobrazilja klase ili bolje rečeno vrste pred izumiranjem, ili, još gore, prevara pred atomski udar.
Ne zna susjeda da smo u nevjerici, tresući se od hladnoće bez ljubavi na plus 40 gledali Borisa i Tomu kao da samo mi vidimo da je ipak moguće, ne zna ni da sam ju ja to jutro htjela zagrliti i ljubiti zastavu s njom i šaptati joj puna sline od suza koje su konačno potekle: u redu je, obje smo Hrvatice, obje volimo ovu zemlju, i to je OK, smijemo, konačno to obje smijemo biti, konačno to smijem biti.
Ne zna ni da sam ostala, uplašena tom mogućnošću, ostala nepokretna, kao lik iz priče “Kameni svatovi” Augusta Šenoe, kojeg još nismo prekrstili u Kolovoz, a tinja neka nova nada da možda i nećemo morati, nepokretna od straha da umišljam, da nije istina da je premijer nevjerojatnim šah-matovskim potezima elegantno gurnuo domovinske pokrete na marginu, gdje i pripadaju, zajedno sa svim sličnim diskursima ekstrema, da je anulirao Penavu koji monopolizira Vukovar, da je opalio čak i šamar Vučiću i toj stoci krupnog zuba, a pritom sve u odijelu, fino, proeuropski, kao da se doista bavi europskom politikom, a ne korekcijama katastrofa u području gdje su ljudi nadrogirani namjernim porukama o mržnji i patnji, a nakon što su iste, uz siromaštvo, i sami prošli, kao da se ne bavi korekcijama polariziranog naroda sustavno mobiliziranog budnicama i egidama o čistoći hrvatske misli, nego kao da zbilja organizira misao jedne uredne, pristojne, europske zemlje. Ima u tome i mnogo magijskog mišljenja, jer uvijek postajemo na kraju ono što nam netko na položaju moći ponavlja da jesmo: pa se nadam ako nam puno puta ponove da smo spremi za oprost a da nam je i oprošteno, da ćemo uskoro to i sami vjerovati, ponavljajući tu ljekovitu retoriku kao da smo oduvijek vjerovali u nju.
Ne zna susjeda da sam kasnije, na povratku s plaže, sa svom tom djecom koju smo moji prijatelji i ja izrodili da bi ostala ovdje, slikala zastavu, i doista je postala na Instagram, koji je ona tako ironično spomenula: ne zna ni da to nisam napravila cinično, nego doista ponosno, konačno ponosno: jer sad i ja, iako ne slušam Doris, mogu reći: to je moja zemlja i moj dom.