„Državni odvjetnik četiri mjeseca uzdržavao starca pa naslijedio njegov stan", „Iza pokojne Hvaranke ostali milijuni eura i niz nekretnina. Trojica prevaranata optužena da su dizala novac s njezinih računa, a za nasljedstvo se bore pekar s otoka i kućna pomoćnica".
Ovo su dva nedavno objavljena naslova iz hrvatskih medija koji se svaki na svoj način bave problemom moguće prijevare starijih osoba. Iako različiti, i u jednom i drugom slučaju spominju se ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske već deset godina od Vlade i Ministarstva pravosuđa traže izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima, i to u dijelu koji regulira spomenute ugovore, pri čemu se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ističe kao najproblematičniji, piše Deutsche Welle.
Opasan ugovor
Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) sa svojim jedinim saborskim zastupnikom formalno nije dio vladajuće koalicije predvođene HDZ-om, ali od lipnja prošle godine pruža, kako to sama ističe „programsku podršku“ Vladi Andreja Plenkovića. I zauzvrat traži niz mjera koje imaju za cilj poboljšanje standarda hrvatskih umirovljenika. Tako je stranka, između ostalog, pokrenula saborsku proceduru izmjene Zakona o obveznim odnosima, točnije ukidanje instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Vjeruju da će se to dogoditi do konca ove godine.
Mada ugovor o dosmrtnom i ugovor o doživotnom uzdržavanju na prvi pogled djeluju skoro istovjetno, u praksi to nije tako. „U ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju davatelj usluge odmah postaje vlasnikom nekretnine koja se zalaže. Dakle, odmah po potpisu ugovora, dok u ugovoru o doživotnom uzdržavanju davatelj usluge postaje vlasnikom nekretnine tek nakon smrti primatelja usluge, a i tada postoji mogućnost osporavanja tog ugovora od strane potencijalnih nasljednika“, pojašnjava za Deutsche Welle Silvano Hrelja, zastupnik HSU-a.
Po njegovim riječima, prvi ugovor je jako opasan jer ne jamči da će činidba i protučinidba biti u ravnopravnim odnosima i može se vrlo lako pretvoriti u lihvarski ugovor. Naime, u Zakonu o obveznim odnosima instituti o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju postoje već 30 godina. Hrelja tumači da razlike među njima nisu bile vidljive dugo vremena, zapravo sve dok u Hrvatskoj nije procvjetao nekretninski biznis pa su tada svoju šansu za lov u mutnom i da se domognu imovine starijih osoba iskoristili čak i neki socijalni radnici i odvjetnici.
Obiteljska sramota
Zastupnik se poziva na primjere dviju Hrvatskoj susjednih zemalja, Mađarske i Slovenije, koje ne poznaju institut dosmrtnog uzdržavanja. Kod njih postoji samo ugovor o doživotnom uzdržavanju, gdje se vlasništvo nad imovinom stječe nakon smrti uzdržavane osobe. U slučaju doživotne rente, pružatelj usluge plaća smještaj u domu ili na neki drugi način podmiruje troškove u dogovorenom iznosu sve do smrti uzdržavane osobe.
Pokušali smo od Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike doznati koliko je bilo slučajeva zloupotrebe prilikom sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. No oni kažu da takve podatke nemaju budući da se zaštita prava ugovornih strana ostvaruje isključivo sudskim putem, pa su nas uputili na Ministarstvo pravosuđa. Hrelja, pak, napominje da je slučajeva koji isplivaju u javnost, poput ova dva s početka teksta kada se radi ili o nekom dužnosniku ili o ogromnoj imovini koja onda postaje predmetom spora, jako malo.
„Ljudi koji to potpišu ili umru ili njihove obitelji ne žele s time izlaziti u javnost. Relativno rijetko se pojavljuju takve priče u medijima. Nekako to ostaje zatvoreno i pokriveno velom obiteljske sramote. Brojke bi bolje bilo potražiti među odvjetnicima i vidjeti koliko se podebljala njihova imovina. Tu bi se lakše našlo podataka o zloupotrebama nego da tražimo da nam svatko koji je bio prevaren to prijavi“, izjavio je Hrelja.
Odgovarajući na naš upit o svojim aktivnostima na sprječavanju iskorištavanja starijih osoba, iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike odgovaraju da je u provedbi dvogodišnji program usmjeren unapređenju kvalitete života i zaštiti prava starijih osoba. Na godišnjoj razini iznos koji se isplaćuje udrugama u tu svrhu iznosi više od 7,5 milijuna kuna.
Nasilje nad starijima
Jedno od područja su programi usmjereni unapređenju kvalitete života i zaštiti starijih osoba u lokalnoj zajednici - organiziranje dnevnih aktivnosti uz obvezno informiranje starijih osoba o mogućoj štetnosti ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i osvješćivanje javnosti o nužnosti borbe protiv nasilja nad starijim osobama. U tu svrhu se za 38 udruga u godišnjem iznosu financiranja izdvaja više od 3,6 milijuna kuna, navode u Ministarstvu.
Hrelja smatra da treba sačiniti evidenciju svih ugovora o doživotnom uzdržavanju da se vidi koliko je ljudi ostvarilo dobit zbog bavljenja nekretninskim biznisom.
„Ako je to tako, onda neka plaćaju porez ovom društvu na tu imovinu, na nekretnine koje su stekli na taj način. Predlagali smo u tim zakonskim izmjenama i nešto od čega ćemo morati odustati - da Centri za socijalnu skrb procjenjuju nečiju sposobnost za potpisivanje ugovora. No, to je povezano s ukidanjem radne sposobnosti i to doista ne možete napraviti starijim ljudima, jer ako oni mogu biti glasači na izborima onda im morate priznati pravo da sami odlučuju, iako u starijih ljudi postoje poteškoće u shvaćanju. Mnogi su emocionalno opterećeni, imaju osjećaj napuštenosti i spremni su u stanju bolesti, usamljenosti i starosti posegnuti za svakakvim ugovorom, samo da bi dobili malo pažnje i ljubavi“, zaključuje Silvano Hrelja.