Nakon onoga koji je protresao zemlju i građevine, na glinskom području uslijedio je politički potres koji je ukazao na upitnu sposobnost glinskoga gradonačelnika Stjepana Kostanjevića, kao i na aferu s nekretninama sisačkog župana Ive Žinića. Kostanjević i Žinić politička su djeca Marka Sremića, koji još uvijek kroz HDZ, pa i preko Udruge dragovoljaca Domovinskog rata čiji je predsjednik, iz sjene ima velik utjecaj na glinsku svakodnevicu.
Priča koja ga povezuje sa Žinićem, međutim, puno je dublja. Osim što su zajedno ušli u oslobođenu Glinu nakon akcije Oluja, zaposjeli su i susjedne kuće. Žinić, kako je poznato, na adresi Runjaninova 7, a Sremić, što šira javnost ne zna, nekoliko kuća dalje, u Runjaninovoj 3. U kući koju je zaposjeo Žinić živjela je dobrostojeća obitelj Paspalj, a u Sremićevoj još bogatija obitelj Jednak, Stevo koji je bio šef Croatia osiguranja, i Zlata, glinska stomatologinja.
Obitelji Jednak i Paspalj bile su jedne od najpoznatijih glinskih obitelji, njihove kuće bile su najljepše u gradu, međusobno su bile u kumskim odnosima. Zlata Jednak i Mira Paspalj i dalje su u kontaktu, jedna živi u Beogradu, druga u Novom Sadu. Spomenimo i da je u kući pokraj Jednakovih živio Ljuban Paspalj, Stevin otac koji je ušao u povijest kao jedini preživjeli mještanin ustaškog pokolja 1941. u pravoslavnoj crkvi, kada je zaklano više od 1700 ljudi.
Razlika u dva slučaja
Kao i Žinić u Paspaljevu, Sremić ulazi u kuću obitelji Jednak poslije Oluje. Iako će nam Sremić tvrditi da je to bilo 1996. godine, Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje nam potvrđuje da mu je kuća u Runjaninovoj 3 dodijeljena rješenjem Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine od 19. rujna 1995. Isti slučaj 1999. godine. APN otkupljuje kuću Jednakovih 3. studenoga 1999. godine i daje je u najam Sremićima, a jednako tako 31. prosinca 1999. godine otkupljuje je od Paspaljevih da bi je dao Žinićima - u oba slučaja po najmu od 100 kuna mjesečno.
Postoji, međutim, jedna velika razlika u dva slučaja. Iako je Sremić podrijetlom iz obližnjeg Dvorišća, prije rata je živio u Zagrebu i nije imao pravo na stambeno zbrinjavanje kao Žinić, no to ga nije spriječilo da zadrži "svoju" nekretninu u Runjaninovoj. Na tu je adresu prijavio svoje tri kćeri, Jelenu (1981.), Anu (1983.) i Mariju (1988.). Jelena podnosi zahtjev za stambeno zbrinjavanje, potom se ono prebacuje na Anu. Prema dokumentima, sve tri sestre, dakle, stanuju u kući u Glini, i to same, iako te 1999. godine imaju 18, 16 i 11 godina.
U to je vrijeme Marko Sremić gradonačelnik Gline koji je formalno prijavljen u Zagrebu, kasnije će zbog izbora prijaviti prebivalište u Dvorišću, ali nikada ne i u Runjaninovoj 3. Pitali smo državni Ured je li uobičajeno da roditelji ne ostvaruju pravo na zbrinjavanje, a njihova djeca da, na što su nam odgovorili "kako u skladu sa Zakonom o područjima posebne državne skrbi, temeljem kojeg je podnositeljima zahtjeva za stambeno zbrinjavanje donesena suglasnost o pravu na stambeno zbrinjavanje, ne postoji definicija obitelji, već se kaže da prava iz navedenog zakona ostvaruju fizičke osobe koje imaju prebivalište i borave na područjima posebne državne skrbi".
Dakle, pojašnjavaju nam, "nije bilo nužno da svi članovi nekadašnje obitelj (primjerice članovi domaćinstva prije 1991. godine ili članovi obitelji u kasnijem razdoblju) budu i članovi obitelji na zahtjevu za stambeno zbrinjavanje".
Braniteljska mirovina
Tu nije kraj. Na osnovi ugovora o najmu koji Ana preuzima od sestre Jelene Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka s Anom Sremić Naglić 11. ožujka 2008. godine sklapa ugovor o kupoprodaji nekretnine u iznosu od 159.854,20 kuna te ona postaje vlasnica. Napomenimo da je APN za istu nekretninu obitelji Jednak isplatio 319.707 kuna samo devet godina ranije. Pojasnili su nam da je kupac, Ana Sremić, dobila 50 posto popusta - zbog jednokratne uplate.
O stvarnoj vrijednosti kasnije će nam pričati prvotna vlasnica Zlata Jednak koja je rekla da im je kuća, zajedno s pokretninama, bila osamdesetih procijenjena na dva milijuna njemačkih maraka. Marko Sremić za to je vrijeme sagradio vilu u Dvorišću za koju danas, isto kao i 2005. godine u imovinskoj kartici, kaže da je klet od 60 kvadrata stambenog prostora. Godinama kupuje zemlju i širi okućnicu, s vinogradima, šumama i poljima do danas je došao do nestvarne 93 zemljišne čestice i 156.547 kvadrata zemljišta.
Sve je, izgleda, stekao od svoje braniteljske mirovine koja je po njegovim riječima došla do 7500 kuna i gradonačelničke volonterske naknade od 7500 do 12.000 kuna, koju je paralelno ubirao do 2009. godine. Od OPG-a i vinograda zaradi tek 150.000 kuna godišnje, što mu je "džeparac za unuke".
- Sve je čisto, prijavljivali su me kazneno deset puta, sve je ovo jednako toliko puta prošlo kroz sustav. Zato vam se ja sada, dečki moji, kesim - rekao nam je Marko Sremić u glinskoj knjižnici, gdje smo se našli na razgovoru. Odmah nam je rekao da se nikada nije u životu ni na koga naljutio, ali da ima jednu lošu osobinu - dugo i dobro pamti. Nije bilo zabranjenih pitanja, iako je u njegovim odgovorima bilo velikih rupa. Krenuli smo od Žinića, "čijoj je materi čuvao krave dok je vezala da bi se udala".
- Svi su oni pod mojim krilom stasali i otišli, misle da su se visoko popeli, a ja sam daleko prije od njih bio bolji u suštini, a i danas sam. Žinića sam stavio odmah 1995. za pročelnika za gospodarstvo, bio je predsjednik Vijeća, Poglavarstva, pa i na mjestu mog zamjenika gradonačelnika. Došao mi jednom Jure Radić i upitao me: Imaš li koga za mene? Rekoh, imam inženjera Žinića, evo ti ga i vozi. Rekoh mu, stari, ideš u Zagreb, meni dobro dođe da imam produženu ruku tamo - kaže Sremić, koji gradonačelnika Kostanjevića i danas zove "mali".
Obojici je bio ratni zapovjednik i stranački predsjednik. Da mu je posao Vladina povjerenika nariktao kum Vlado Veselica negira, ali potvrđuje da mu je bio prijatelj, jednako kao i Marko Veselica, Šime Đodan i drugi proljećari, ali i sam predsjednik Tuđman. Kaže da su još osamdesetih dogovorili tko što preuzima te je njemu pripala Glina. Tada je živio u zagrebačkom stanu od 102 kvadrata koji je dobio pa otkupio od PBZ-a čiji je bio djelatnik, a ima i garsonijeru koja je naslijeđe od punice.
- To je bilo vrijeme koje se ne može mjeriti ni s današnjim trenutkom niti sa zakonodavnim okvirom. Vi mladi i nadobudni dođete i pitate jesam li ja odradio kako bi ti sad. A di si bio kad je fijukalo okolo? - pita.
- Gdje smo bili '91.? - pitam.
Tvrdi da se nakon Oluje i dolaska u Glinu čuo sa Stevom Jednakom, svojim školskim drugom.
- Javio mi se iz Zemuna. Ja mu kažem: E moj Stevo, kad te vidim drugi put morat ćeš opet bježati, pa Zemun je naš - priča Sremić, ilustrirajući "pošalicom" kako su ležerno komunicirali.
Odbijen zahtjev
Potvrđuje da nije imao pravo na obnovu i nije je koristio, no iz Ureda nam potvrđuju da je podnio zahtjev, ali je odbijen. Obnovu kuće od 35 kvadrata je koristila njegova majka i jedan od dvojice braće, "klet" je gradio sam.
- Od 1999. godine ste, dakle, u najmu kuće od APN-a? - pitamo ga za Runjaninovu.
- Ja ne - odgovara uz smiješak.
- Dobro, vaša djeca - dodajemo.
- E, to je velika razlika - poentira.
- Vi ste prijavljeni u Zagrebu, ali ste gradonačelnik Gline (1999.) - pitamo.
- Ne, tada sam već bio u Dvorišću, morao sam promijeniti prebivalište - govori.
- Kako kada ste tu klet sagradili 2007., osam godina poslije - pitamo opet.
- Pa samo doneseš vlasnički list od zemljišta i eto - otkriva na koji način je očito lažirao prebivalište, jer na tom "gruntu" još uvijek nema upisanih nekretnina.
- U redu, ali gdje ste živjeli, spavali, doručkovali - pitamo.
- Bože moj, gdje sam se zatekao, znaš kako je moj djed rekao, moraš sine u svakom selu imati kuću - odgovara i nikako ne priznaje da je čitavo vrijeme bio tamo gdje nije imao pravo biti - u Runjaninovoj.