U načelu je dobro svakome priznati ime kako ga je majka zvala, a autoru kako se sam potpisivao. Ipak, u našoj praksi znali smo "pohrvatiti" imena svetaca (koji hrvatski nisu znali beknuti, ali smo se ljutili kad bi Lepold Mandić bivao Lepoldo di Castelnuovo), a naravno i imena vladara.
Po udžbenicima u socijalističkoj Jugoslaviji učili smo da je Ljudevit XIV bio "Kralj Sunce", Britanijom je do 1952 kraljevao Đuro VI i tako dalje. Od toga se odustalo više spontano nego sustavno, onako kako se jačala komunikacija u "globalnom selu". U posljednjem izdanju Opće enciklopedije tadašnji španjolski kralj je naveden kao Ivan Karlo, ali svi smo pišući priznali da je Juan Carlos. Belgijskog kralja Baudouina nitko nije "pohrvatio", jer je trebalo malo dublje kopati pa znati da je to ime u našoj davnoj praksi bilo Baldvin. Spasilo ga (tuđe) neznanje.
Napokon je, opet nekako spontano, zaživjelo pravilo da se na neki hrvatski (jer ne postoji standardni hrvatski za imena) prevode samo imena onih vladara koji su vladali i nad nekim hrvatskim zemljama. U tu grupu po samorazumijevanju pripadaju i pape, jer su i oni duhovni poglavari svojih hrvatskih vjernika (njihova se imena prevode svugdje – s latinskoga, kojim se imenuju po izboru i kojim se potpisuju).
Budući da britanski kralj ne vlada ničim u Hrvatskoj, a i po samorazumijevanju, on ostaje Charles. Treći. Naravno, naći će se tko će pisati da je Karlo. Kao što je sadašnji španjolski kralj Felipe nekima Filip.
Valja ipak paziti, jer možda ni Karlo nije dovoljno hrvatski. Bio je u Hrvatskoj i Slavoniji znamenit ban Khuen-Héderváry Károly, koji se na hrvatski prevodio kao Dragutin Khuen-Héderváry (jer je netko naivan mislio da je Karl, latinski Carolus, od latinskoga "carus", drag, a nije nego od pragermanskoga *karlaz, slobodan čovjek, Slobodan). Pa bi netko naivan mogao kralja učiniti i Dragutinom. A netko preupućen Slobodanom. Ipak je bolje da ostane Charles. Tako ga je i mama zvala.
Bar da se kralj spasi, kad ne može autor: Gundulić se potpisivao kao Đivo, Hektorović kao Petre, Kavanjin kao Jerolim – pa eno sve te hrvatske autore, koji su hrvatski pisali i potpisivali, neki "anonimni znalci" – "pohrvatili".