Radio sam kao što se sve u državi radi". Da, po toj maksimi moguće je godinama imati puno toga bez zakonskih prepreka, pa i dom za starije, a čovjek koji je u Legradu vodio jedan takav, "bez papira", svojim je zaključkom bio samo bolno iskren. Tek je korona "probudila" nadležne da zavire u ono što su prije šest godina zatvorili, ali kao da i nisu. Više od 20 korisnika zarazilo se covidom-19 tijekom proljeća, a zaključak je da je "gazda" učinio prekršaj u domu "kojeg nema" jer tijekom epidemije nije poštovao epidemiološke mjere.
U tzv. domu od korone je umrlo dvoje korisnika, dio je "sakrio" od epidemiologa, bolest se širila, a on platio kaznu od 10.000 kuna i - nastavio po starom. I zato je svojom konstatacijom prema kojoj se tek ugledao na "majstore" u pravu jer radio je baš onako kako mnogi u državi rade - bez papira, protupropisno, po sistemu tko jači, taj kvači. Trenutno je u "bajbuku", ali gotovo je sigurno da će, čim nogom zakorači na slobodu, nastaviti s istom rabotom. Naime, cijela priča traje od 2014., dakle punih šest godina, svi znaju da radi nelegalno, ali očito od tog njegova posla mnogi imaju koristi i ilegala prolazi.
Da je primjer Legrada "rijetka ptica", ne bi to bio razlog za zabrinutost, ali sličnih ilegalnih domova u Hrvatskoj, pa i drugih ilegalnih poslova ima previše, a "bruka pukne" tek kad se dogodi neka strahota poput požara ili korone pa pokaže da je car gol. U pravilu "susjedi imaju samo riječi hvale", općine pojma nemaju, oni koji su nekoga od svoje rodbine konačno uspjeli spremiti "na sigurno" također se kunu da je sve super i za pet jer "ne fali im ni ptičjeg mlijeka", općinska vlast također "pojma nema jer u suprotnom bi reagirali".
Riječju, omerta. Svi žmire na oba oka jer se o problemu smještaja potrebitih takve skrbi ne razgovara i tvrdi da ga zapravo i nema. "Čovjek iz Legrada" samo koristi tu činjenicu, baš kao i mnogi njemu slični, i to ne samo u području brige o starima nego općenito. "Šuplja" kontrola izuzima neke, a maksimalna strogoća ostaje za one druge, "rahitične" u izbjegavanju propisa, koji postaju "vreća za napucavanje" hrvatskih administrativnih labirinata. Cvjeta "ilegala" na jednoj i iscrpljivanje "manje snalažljivih" na drugoj strani.
Naime, oni koji ne rade "kao što se sve u državi radi" i uvjereni su da je "redoviti put" način da dođu do bilo kojeg papira, upuštaju se u neslućene razmjere zlostavljanja "od šaltera do šaltera", s tim da na svakome "nedostaje" još jedan žig, potpis, podatak bez kojeg nema dokumenta, posla, dozvola, života...O tom zlostavljačkom putu koji prolaze oni za koje ne vrijedi sintagma iz Legrada iz prve ruke mogu svjedočiti i Zagrepčani koji pokušavaju barem dijelom zacijeliti rane potresa jer već gotovo godinu dana ne uspijevaju riještiti "samo" pali dimnjak i toplu vodu. Bajke o fondu za "hitne intervencije" ostaju za naivne koji u njih vjeruju jer bez vlastitog novčanika nema ni vode, ni grijanja.
Zagrebačka Potemkinova sela pala su s potresom u Petrinji koji je otkrio da se u godinu dana nije uspjelo ne popraviti, nego niti ukloniti opasnosti s krovova. Srećom, nije stradao nitko, ali i da je, ne bi bili krivi oni koji "rade kao što se sve u državi radi", koji su svojim traženjem "još jednog papira" zakočili hitne intervencije, nego "nemarni građani koji ne brinu o svojim nekretninama" premda mnogi mogu svjedočiti kakav su napor uložili da bi zauzvrat dobili odbijenicu! Da su krenuli suprotnim putem i "radili kao što se sve u državi radi", moguće bi dobili kakvu prekršajnu kaznu, ali sigurno bi imali grijanje i toplu vodu!