Dok cijela Hrvatska raznim događanjima obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, pa i prolaskom 25. Kolone sjećanja, mnogi prognani Vukovarci i građani ostalih slavonskih mjesta ovih dana, posebno preko YouTube kanala, gledaju razne ratne izvještaje koje u trenutku pada Vukovara nisu mogli gledati jer su bili ili u izbjegličkim kolonama ili u srpskim logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica, piše Slobodna Dalmacija.
Treba li reći da im se diže kosa na glavi kada pogledaju priloge tadašnjeg novinara RTS-a Nina Brajovića koji su još uvijek dostupni na tom kanalu, a u kojima on slavi ratne zločince: predsjednika tadašnje vlade Slavonije, Baranje i zapadnog Srema Gorana Hadžića, te majora JNA Veselina Šljivančanina, koji je, po Brajovićevim riječima, "sa svojim vojnicima oslobodio Vukovar".
Dok se Vukovarci bolno prisjećaju trenutka kada je njihov grad pokoren, autor tih ratnih priloga godinama po Srbiji govori o slobodi novinarstva, teškom položaju novinarske profesije, o srpskim medijima (izlazi 12 listova s ukupnom nakladom od 300 tisuća primjeraka) koji sve manje ovise o čitateljima i gledateljima, a sve više o bogatim sponzorima, o nekolegijalnosti novinara, licenciranom novinarstvu i nizu drugih bitnih tema.
Što bi ratni huškač trebao govoriti o novinarskoj struci, sigurno se pitate. Pa taj ratni huškač je danas drugi čovjek Udruženja novinara Srbije, nalazi se na mjestu generalnog sekretara (tajnika) Udruženja. Brajović je u dva mandata bio i predsjednik Udruženja novinara Srbije, a vrhunac njegove moći dogodio se 2016., kad je imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu kulture i informisanja. Izdržao je na tom mjestu samo godinu dana, ali je Vučićeva vlada tim potezom pokazala da nije daleko odmaknula od Miloševićeve velikosrpske politike, koja je Brajovića stvorila, a Vučić mu je dao i politički značaj i moć.
Tako Brajović reportažu o padu Vukovara završava rečenicom upućenom sugovorniku Šljivančaninu: "Čestitam, druže majore", da bi potom objavio reportažu o "četrdesetoro zaklane srpske djece" iako se zapravo radilo o hrvatskim žrtvama. Tu su informaciju poslije čak i Srbi demantirali u dokumentarcu "Vukovar – posljednji rez" Janka Baljka, u produkciji RTV B92.
"Tijela ljudi umrlih u vukovarskoj bolnici, koja danima nije bilo moguće sahraniti jer su grad zasipale granate" Brajović je pripisao žrtvama sa srpske strane. Rekao je kako se radi "o uglavnom o pobijenim i masakriranim Srbima".
Sam Nino Brajović o svojem tadašnjem angažmanu kaže: "To treba pogledati iz temelja i pogledati, naravno, u kontekstu vremena u kojem se živjelo. Danas je gledati svaki rat strašno i užasno. U svakom slučaju, ja sam i tada shvaćao značaj problema naprosto vodeći računa o tome da profesionalno radim svoj posao."
Kada sa srpskim kolegama razgovaram o Brajoviću i njegovu ratnom angažmanu, mnogi mi rekoše da ne bih trebao čačkati u njihovu dvorištu, nego da krenem od svojih kolega. "Neki naši kolege s HTV-a bili su Brajovićeva preslika, kojima se također ništa nije profesionalno loše dogodilo, a izvještavali su i iz logora HVO-a i razgovarali sa zarobljenim Srbima i muslimanima kao što je on razgovarao s uhićenim Hrvatima. Nijedan novinar koji prati jednu vojsku nije baš popularan nakon završetka rata kada njegove priloge gleda suprotna strana", rekoše nam mnogi, ističući i da je bilo još gorih izvjestitelja sa srpske strane u ratovima na ovim prostorima.
"Sjetite se samo izvještaja Milijane Baletić s dubrovačkog ratišta, Riste Đoge, Ilije Guzine, Milana Stojovića, Miodrag Popova, Tatjane Lenard ili Mile Štule, to je ista priča kao i Brajović", napominju mi.
No pravo je pitanje kako je Brajović dolazio do direktnih glavnih aktera zločina, a drugi novinari nisu.
"Ključ je cijelog njegovog uspjeha u tome što se svidio Slobodanu Miloševiću kad je 1997. snimio njegovu izjavu danu narodu na mitingu u Kosovu Polju 1997., kada je rekao mnoštvu: ‘Niko ne sme da vas bije‘", reče mi jedan njegov kolega iz Udruženja novinara Srbije.
I pronađosmo Brajovićevu izjavu o tom događaju.
"Dopisnik je radio glavni prilog, a ne ja, ali kada sam vidio što se događa, izletio sam iz prostorije sa snimateljem pa sam uhvatio tu izjavu i napravio prilog. Sakrili smo kasete i odnijeli ih u Beograd jer nismo znali hoće li nam ih tko oduzeti i hoće li to biti uopće emitirano, s obzirom na to da su dnevnici dolazili iz republičkih studija. Tada je moj prilog pušten u Dnevniku koji je vodio Goran Milić dan poslije, a ostalo je povijest", rekao je Brajović, te je istaknuo da je sam otišao na hrvatsko ratište, da ga iz RTS-a uopće nisu silili na to.
"Dosadilo mi je da sa zaraćenih područja dobivamo samo tonske izvještaje sa slikom mjesta. Sjeo sam u čamac i kod Bača prešao na hrvatsku stranu. Sjećam se da sam 4. svibnja 1991. htio izvještavati iz Borova Sela, ali su me zaustavili hrvatski vojnici i skoro su me sa snimateljem ubili. Poslije sam ušao u Borovo Selo na drugi način."
Nije rekao da je ušao kad je Borovo Selo palo nakon masakra hrvatskih policajaca.
Pravio se glup u razgovorima s "velikanima" SAO Krajine, pa uopće nije prekidao Gorana Hadžića kad je nakon pada Vukovara govorio da Jugoslavija nije u ratu, ali da "će tri tisuće ustaša suditi domaći sud Autonomne oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srema u prvom stupnju, a imat će i pravo žalbe, o čemu odlučuje drugostupanjski sud u Beogradu".