Dosta je apokaliptično, iako je to neka lijepa riječ koja ne opisuje očaj i nesreću. Petrinja je srušena, najmanje šest je osoba poginulo, vijesti govore o organiziranju pomoći, a onda frend iz Italije javi i da je područje Verone zadesio potres. Lako je za staklo i gomilu stvari po podu, pisalo se i iz gorih uvjeta, iako je rijetko kada trešnja trajala dugih tridesetak sekundi.
Uspio sam stojeći ispod štoka razmišljati o svemu, gotovo da sam se naviknuo čekajući hoće li ovoga puta rastaviti zgradu. U jednom trenutku se čulo kako susjed urla. On tako reagira. Urla dok ne prođe, sada su mu trebala jaka pluća. Jutro je započelo prekrasno, cijeli je grad bio obasjan čudesnim suncem, a ustvari je to bila zloguka najava lošeg dana. Svi su krenuli pomagati Petrinji, prikupljaju se deke, grijalice, kreveti, osiguravaju se prenoćišta, dostavlja se hrana, covid-pacijenti sele se u KB Dubravu.
Maja Sever je opet na svom punktu, poziva ljude da donesu stvari za one kojima sada jako trebaju. Marko Torjanac je dao svoj kombi. I mnogi drugi, znani i neznani nude pomoć, nude sve što je potrebno jer znaju da oni koji nemaju ništa nisu to željeli, nisu nikad htjeli biti u toj situaciji da moraju čekati pomoć. Da, to je dobro. Jedino normalno je pomagati drugima. Možda će sutra trebati nama. Uostalom, to je instinkt, tako su se vrste očuvale, zbijajući se u nevolji. Tako ćemo i mi, obnoviti sve srušeno, bez obzira na troškove i cijenu jer je to sada najmanje bitno.
Ono bitno se sada pokazalo neumoljivo i posve neupitno. Covid i potresi podsjetili su nas da ne možemo nadoknaditi propuštene trenutke, osmijehe i zagrljaje. Neki su odlazili u bolnicu i nije bilo prilike pozdraviti ih, jednostavno su otišli niz neki hodnik i nikada se nisu vratili. Potres nas je podsjetio na isto to, na mogućnost da sutra, ili za koji sat, više ne bude onog mjesta, ne bude one zgrade ili nekih ljudi za koje smo mislili da ćemo stići pozdraviti ih, sutra ili neki drugi dan. Nećemo. Sve propušteno je propušteno.
Planovi su zgodni, ali nestalni. Tramvaj možda neće doći. Autobus će se pokvariti. Mladi muškarac i njegov sin koje su vatrogasci spasili iz zatrpanog automobila u Petrinji su se uspjeli zagrliti i bilo je to, vjerojatno, najvrednije što su htjeli i što su si mogli dati. Nevjerojatna je bila slika ljudi koji iz gomile cigala otkopavaju automobil kako bi izvukli malenog dječaka.
Oni su bili jedan od malih i velikih trijumfa u jučerašnjem danu u kojem su svi koji su mogli pomagali Petrinji da se osovi, podigne iz doslovnih ruševina i pokuša nastaviti život, uporno i tvrdoglavo jer nema izbora, jer ne može i nema razloga odustati. I još će puno takvih situacija trebati proći, a i kada završe, nitko ne zna hoće li to biti samo predah i gdje će nam biti nova Petrinja koju ćemo morati i željeti podizati i spašavati.
Bilo bi dobro da to učinimo pošteno, da obnova bude kvalitetna i dobra, da ne bude krpanje nego izgradnja grada u kojem će se moći dugo, zauvijek živjeti. Apsolutno je pritom nebitno kako se zove i kojoj politici pripada onaj koji će potpisivati i odobravati pomoć.
Pomoć je zajednički cilj, iznad svih politika. To što su poremećeni oni planovi koje smo imali i htjeli imati ustvari je nebitno. Sve novogodišnje rezolucije sada se mijenjaju, umjesto odluka o mršavljenju i debljanju, novoj fotelji, autu ili tečaju talijanskoga i ikebane, dolaze nove, puno mudrije. Negdje na vrh treba smjestiti onu o zagrljaju. Uvijek je jedan premalo.