Na vratima Osnovne škole Rugvica borim se s djevojčicom koja je odlučna u naumu da uđe u školsku dvoranu prije mene. Naravno, izgubila sam borbu od jednog metra visoke i petnaestak kilograma teške četverogodišnjakinje koja je u sprintu otrčala treneru u zagrljaj. Iako ne zna na sat, zna da trening počinje za pet minuta i da su svi njeni prijatelji već spremni.
Zagrijavanje počinje čim prvo dijete kroči u dvoranu, a treneri ih dočekuju s osmijehom od uha do uha. Dvoranu ubrzo preplavljuje petnaestak klinaca i jednako toliko lopti, obruča, čunjeva. Sat me obavještava da se nalazim u glasnom okruženju u kojem boravak od 30 minuta može rezultirati privremenim gubitkom sluha.
Prilazi mi maleni dječak i dobacuje mi loptu, dok se ostalih 14 bavi svojim poslom. U tom trenutku čini se kako oružane snage ne bi bile u stanju obuzdati male sportaše, no trener Vedran to čini sa samo nekoliko riječi:
"Guze na zid!" - i tako se petnaest mališana poredalo u vrstu.
Drugi korak: "zaključamo pričalice". Nakon bačenog ključića, nekoliko minuta nitko nije progovorio ni riječ. Atmosfera se prebrzo zahuktala tako da je uskoro postalo vruće i glasno.
Dok glume medvjede, zapravo hodaju četveronoški, zatim se prebacuju u ulogu žabe pa se spuštaju u čučanj i poskakuju. U idućem trenutku postaju plivači pa mašu rukama kao da plivaju kraul, leđno, leptir... Na redu je vremenska prognoza. Trener Vedran zove Vakulu, nitko ne propitkuje tko je zaboga Vakula, ali pozorno slušaju kakva je prognoza.
- Poplava! - brzo se penju na strunjače, a potom provjeravaju je li oko njih i dalje voda održavajući ravnotežu na jednoj nozi.
Dok pokazuje što se radi, Vedran oko sebe ima petnaest malih sjena koje se trude što bolje iskopirati pokret. Za to vrijeme trenerica Kristina slaže poligon i pomaže malcima da što bolje odrade pokret. Nakon treninga slijedi istezanje u kojem se sekunde broje na hrvatskom i engleskom jeziku, uče se boje, brojevi i oblici. I tako dva puta tjedno po 45 minuta.
Mali prvaci
Univerzalna škola sporta projekt je koji je pokrenula udruga Mali prvaci na čelu s Josipom Perićem. Projekt je namijenjen djeci od tri do sedam godina i provodi se na području Zagrebačke županije (u Vrbovcu, Ivanić-Gradu, Kloštar Ivaniću, Dugom Selu, Rugvici, Svetom Ivanu Zelini i Općini Gradec).
Od veljače će s treninzima početi u Križu, Farkaševcu i Općini Dubrava te na dvije lokacije izvan Zagrebačke županije, u Novskoj i Svetom Ivanu Žabnu. Školu sporta zasad pohađa 250 vrtićaraca, a s djecom rade isključivo kineziolozi - voditeljica sportske škole Kristina Svetec, predsjednik udruge Josip Perić te profesori kineziologije Josipa Bebek, Vedran Belošević i Jan Marton.
Cijeli projekt nastao je pomalo klišejski, Josip se jednog jutra probudio s idejom kako će pokrenuti univerzalnu školu sporta. U ostvarenju nauma veliku je ulogu imala i njegova supruga Manda, po zanimanju odgojiteljica, koja mu je udijelila savjete. Uz pomoć Kristine, Josipe i Vedrana razradio je ideju, a zatim program verificirao pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja.
U manje od godinu dana od začetka ideje, isti taj program u svoje su kurikulume uvrstila četiri vrtića u kojem provode programe sporta kao vanjski suradnici.
- Otac sam dvoje djece i kineziolog, županija u kojoj živim nije imala prikladan sportski program za djecu predškolske dobi i logičan korak je bio da pokrenem nešto u tom smjeru. Mislim da smo zajedničkim snagama odradili stvarno dobar posao - rekao je Perić.
Cijela priča ima i humanitaran karakter pa su tako djeca kojoj roditelji ne mogu priuštiti bavljenje sportom u Malim prvacima oslobođena plaćanja članarine. Od upisanih 250, njih 40-ak na treninge dolazi besplatno, a za ostale je članarina 33 eura.
- Cilj škole je svakom djetetu omogućiti bavljenje sportom, zbog raznih životnih situacija neka su djeca oslobođena plaćanja članarine ili im je ona umanjena - objašnjava predsjednik udruge.
Ipak, vodi i udruga svoje borbe. Dok su im neke općine ustupile prostore ili ih sufinanciraju poput Ivanić-Grada, Farkaševca, Gradeca i Vrbovca, u ostalim mjestima moraju plaćati najam prostora koji nije nimalo jeftin. Također, gdje god da se škola održava, donose opremu i nabijaju kilometražu vlastitim automobilima. S obzirom na to da se financiraju isključivo od članarina, računica na kraju mjeseca zna biti tijesna.
To ne sputava ambicioznu ekipu da daju, kako kaže Perić, tisuću posto od sebe. Njihovu malu vojsku čini ekipa od tri do sedam godina kojoj odlazak u školu teško pada jer to znači da više ne mogu pohađati školu sporta. Za to postoji jednostavan razlog.
- S tri godine dijete ulazi u fazu razvoja motoričkih funkcija zbog čega se sugerira fizička aktivnost dva puta tjedno. Kad krene u školu, dijete ima nastavu tjelesne i zdravstvene kulture koja je dovoljna za njegovu dob. Zbog toga starije od sedam godina ne primamo u školu - kaže Perić.
Kad sedmogodišnjak završi svoju karijeru u univerzalnoj školi sporta, treneri roditeljima sugeriraju za što su njihova djeca manje ili više talentirana. Ondje mogu isprobati razne sportove no baza vježbi usmjerena je na motoričke sposobnosti. U cijeloj priči ne smije se zanemariti niti socijalni segment - djeca napreduju u komunikaciji, druže se s vršnjacima i susreću se s prvim natjecanjima.
Posao bez mane
- Super mi je biti trener predškolcima jer volim raditi s djecom. Zna biti naporno, ali sve je lakše kad radiš ono što voliš - kaže Vedran dok mu se po nozi vješa petogodišnjakinja čudeći se zašto mu kaplje znoj s čela.
Najzgodniji trener po izboru mama brzo ostaje bez riječi pa ga spašava voditeljica škole Kristina koja kaže kako je teško pronaći manu ovom poslu. Dodaje da je animacija kroz igru ključna stavka za dobro odrađen trening.
- Nikad nije dosadno, ekipa je dobra, a rad s djecom je nešto posebno - rekla je voditeljica koja se nakon odrađenog posla drži nešto bolje od kolege.
Vrtićarci su se brzo regenerirali pa nastavljaju u trku odlazak kući, pozdravljajući trenere nekoliko puta. Većina roditelja po djecu dolazi na kraju treninga i ne ostaju u publici. To je zapravo i praksa školice jer se pokazalo kako roditelji djeci odvraćaju pozornost ako sjede u blizini.
Dojmovi djece i roditelja
- Najdraži trener mi je Jošip, a igra mačka i miš - rekla je petogodišnja Lena koja u školu sporta ide otkad je pokrenuta u ožujku prošle godine.
Uz nju se progurao i četverogodišnji Tin kojem je najdraža igra ‘kad se upali kosilica‘, odnosno preskakanje užeta u trku dok treneri proizvode zvuk kosilice.
Tinova mama Doris jako je zadovoljna treninzima, dijete joj na treninge ide sretno, a kući umorno. Primijetila je i koliko su mu treninzi poboljšali motoriku i preciznost, a najbitnijim smatra da se djecu ne sili ako ne žele trenirati jer to onda ima kontraefekt.
- Treninzi se prepričavaju još satima nakon što se odrade. Poseban doživljaj bilo je planinarenje na Kalniku na kojem je bilo 90-ak djece koja su vježbala gađanje mete, vezanje čvorova, penjanje uz užad. Uza sve to još je pao i prvi snijeg - kaže mama Vesna.
Jelena na sportsku grupu dovodi svojih dvoje djece, Doris (4) i Lovru (6), koji bi htjeli da su treninzi svaki danom od jutra do mraka. Nekad si i sami doma slože poligon pa rekonstruiraju odrađene treninge.
Dolaskom ljepšeg vremena, Mali prvaci organizirat će biciklijadu koja će se održati u Ivanić-Gradu i biti događaj za sve vrtićarce koji su davnih dana započeli s pripremama.
