Ustaše iz Marinbroda, Prekope, Novog Sela Glinskog i drugih hrvatskih sela 4. i 5. kolovoza 1941. zatvorile su u pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Glini Srbe iz Majskih Poljana i drugih banijskih sela i poklale ih. Brutalno i hladno su ubili 1564 čovjeka, a preživio je samo jedan - Ljuban Jednak. Jednog od njih, recimo, Peru Miljevića, svjedočio je kasnije Ljuban, optužili su da je progonio Hrvate u vrijeme stare Jugoslavije, to je bilo sasvim dovoljno za krvavu osvetu. Cijenu brojnih zločina na Banovini koje su počinili njihovi susjedi i članovi obitelji, mještani hrvatskih sela dugo su plaćali u bivšoj državi.
Pola stoljeća kasnije, 1991. godine pobunjeni Srbi Baniju su proglasili dijelom tzv. SAO Krajine. Majske Poljane bile su im jedno od glavnih uporišta. Odlučili su osvetiti svoje djedove, gradeći usput Miloševićevu "veliku Srbiju" pa su pobili i protjerali sve nesrpsko stanovništvo između Kupe i Une. Kako će kasnije reći glinski dogradonačelnik iz redova srpske manjine Đuro Stojić, "kamen na kamenu nije ostao od Gline do Kupe u hrvatskim selima". Zločini koje su počinili su bili jezivi. U Marinbrodu je bila linija razgraničenja te su se branitelji upravo na tom mjestu probili i ušli na glinsko područje tijekom akcije Oluja. Za Srbiju je otišlo oko 13.000 ljudi jer, kako je rekao Stojić nastavljajući misao o srpskoj paleži hrvatskih sela, "mi koji to nismo radili, znali smo da nemaš što čekati. Doći će vojnik, ostrašćen, s razlogom revoltiran i najpametnije se bilo skloniti". Vratila ih se jedna četvrtina. Oni i danas plaćaju cijenu zločina koje su počinili njihovi sunarodnjaci.
U godinama nakon Domovinskog rata održava se kakav-takav suživot između Hrvata i Srba, međutim, i jedni i drugi drže se one "oprostiti da, ali zaboraviti nikada" pa se još broje leševi prošlosti - na čijoj ih je strani više i čije je zlo bilo okrutnije. Onda je došla 2021. i ozbiljno poljuljala mržnju iz 1941. i 1991. Nije to učinio potres, nego silna dobrota koja se nakon njega iz čitave Hrvatske slila u Marinbrod, Novo Selo Glinsko, Majske Poljane i druga sela, ne pitajući koja su hrvatska, a koja srpska. Morala se valjda dogoditi zajednička nesreća da ljudi uvide da su potrebni jedni drugima. I ne trebaju zaboraviti na prošle tragedije, no hoće li ovih 6,3 po Richteru biti dovoljno stupnjeva da si barem oproste?
Voda iz bunara
Ne postoji natpis koji će vam reći da ulazite u neko hrvatsko ili srpsko selo, ali nećete imati puno dvojbi - o tome priča stotine slika, asfalt - u jednom svježe prevučen, u drugom prepun rupa, javna rasvjeta - u jednom "ledice", u drugome je mrak, u jednom table s dobrodošlicom na ulazu u selo, u drugome nema ni one najobičnije žute oznake, u jednom ljudi piju vodu iz vodovoda, u drugome iz bunara, u jednom na mjesnom trgiću lijepa kapelica Alojzija Stepinca, u drugom ruševina antifašističkog spomenika, u jednome etnomuzej i obnovljeni društveni dom za druženje, u drugom ruševina koja nje podnijela potres. U jednom žamor i nasmijani ljudi, u drugome blato i sivilo.
Analizirali smo ovo stanje na primjeru dvaju sela koja se nakon potresa spominju više od svih ostalih na području Banije, "srpskih" Majskih Poljana, koje su najviše stradale i imala su pet ljudskih žrtava te s druge strane "hrvatski" Marinbrod, rodno mjesto župana Ive Žinića. Mjesta su to prekrasnih imena, prvo je svoje dobilo po rječici Maji, koja će se kraj Prekope uliti u malo veću Glinu, pa zajedno s njom doći do Marinbroda, koje ime nosi po brodarici Mari. Od sela do sela točno 10 kilometara cestom preko Prekope i Kihalca, a ako ćete poprijeko spomenutim poljanama, tamo ste učas, jer su tu okrenuti jedni prema drugima.
U Majske Poljane ulazi se iz dva smjera i preko dva mosta na rijeci Maji, koja ih dijeli praktički od središta Gline. Jedan s glavne ceste prema Petrinji, a drugi s glavne ceste prema Dvoru. Na ovom drugom pravcu imate uz cestu znak koji pokazuje da su lijevo Majske Poljane, više ne postoji nijedan na kojem možete naći to ime, dakle, ni na jednom ulazu u selu ne piše da ste stigli u Majske Poljane, ima samo jedan koji pokazuje da iz njih izlazite. Oba mosta su u katastrofalnom stanju, nedostaje komada betona i ograda je naherena. Ulazimo preko ovoga u pravcu Petrinje. Kao da bi čovjek presjekao, više nema javne rasvjete, a asfalt postaje prepun rupa. Na mostu je nekad bio prometni znak kojim se upozoravalo da je maksimalna dopuštena nosivost 5 tona, međutim, kažu nam mještani, šumari su ga skinuli, da bi kamionima kojima eksploatiraju šume na brdima mogli prevesti 20 tona, a da pritom ne krše zakon. Na prvom raskrižju dolazite do trgića s antifašističkim spomenikom. Na njemu su bila imena 119 palih boraca i 121 ubijenog civila u Drugom svjetskom ratu. Mjesne vlasti 1997. godine su odlučile ukloniti spomen-ploče, a gornji dio spomenika odvojiti i baciti u polje, gdje je i danas. Iza je bio društveni dom, potpuno derutan, a potres ga je pretvorio u hrpu šute. Središte ćete sada prepoznati po dva ogromna repetitora mobilnih operatera. Selo nema vodovod, ljudi imaju bunare, nema javnog prijevoza, nema trgovine. U zadnjem zaseoku lijevo u 13 kuća živi jedan čovjek, ukupno ih je oko 120, deset puta manje nego 80-ih godina.
Glinska sela nemaju ni mjesne odbore, nikada od rata nisu obnovljeni. Imaju samo predstavnike sela. U hrvatskim selima organizirali su se u zavičajne klubove, ima ih desetak i dobivaju otprilike po desetak tisuća kuna od Grada za svoj rad. Tako su htjeli u Majskim Poljanama, ali im registracija nije prošla, objasnili su im da zavičajni klub podrazumijeva dislocirane stanovnike jednog sela negdje drugdje te ga ne mogu imati u samom selu, pa su odustali. Ljudi se u pravilu na takvo stanje i ne žale, pomireni su s tim da tako mora biti. Žive od blaga u štali, nekoliko ih radi u drvnoj industriji, a samo jedan u javnoj upravi - pravosudni je policajac, a posao je dobio zbog nametnutog reciprociteta. Ne ide im nikako u prilog što u Beogradu Mile Paspalj, bivši predsjednik Skupštine tzv. SAO Krajine, još mašta o obnovi promašene paradržave. Nakon svakog njegova istupa rođaka mu u Majskim Poljanama zovu nepoznati ljudi i pitaju ga je li on taj četnik, požalio nam se jedan od tamošnjih Paspalja. Vasilj Zinaja je predstavnik sela, pod navodnicima, ističe, jer ga nitko nije birao. Tako je ispalo jer ima, kaže, neki obraz, živi na ulazu u selu i ljudi znaju kad me nazovu da ću ga odvesti onome tko zbilja nema.
- Bilo nas je 116 prije potresa, sada nas je 111. Djece ima možda 15. Prije rata je bilo 370 kućanstava, iz svakoga je netko radio u nekoj firmi, Pamučna predionica, Željezara, Gavrilović, Trgopromet... kod kuće su se bavili poljoprivredom, Glina je bila općina s najjačim stočnim fondom u cijeloj državi. Nakon Oluje mali dio se vratio, sljedećih godina nešto više. Od mojeg povratka 2007. godine više od 20 ljudi se upokojilo, bio sam na dvije svadbe, a rodilo se četvero djece. S jedne strane ljudi umiru, s druge strane se ne rađaju. Znači, ovo za 30 ili 40 godina neće biti ni Banija ni Banovina nego pustinja - kaže nam Vasilj Zinaja.
Nema mladih
Njima, kaže nam Vasilj, nitko nikada nije rekao da nemaju na nešto pravo. No, što se onda događa?
- Nije riječ samo o aktualnom gradonačelniku Kostanjeviću, koji je prvi put stupio nogom u naše selu neki dan nakon potresa da bi dao izjavu za televiziju. Bivši gradonačelnik Milan Bakšić, sada pokojni, bio je moj školski prijatelj, njemu si mogao doći svakodnevno. Sve te naše zahtjeve on primi, al to ide valjda na neki viši nivo. On može riješiti pet kamiona šljunka do groblja i to je to - nasmije se, slegne ramenima i kaže: Ja ću napraviti sve što mogu. Evo, gore se žena sutra mora pokopati, morat ćemo je preko blata prenijeti nas četvorica u gumenim čizmama. Javna rasvjeta će biti u četvrtak, a ako ne, onda idući tjedan. I tako godinama - govori on.
Ne smatraju čak oni da su napušteni i zapušteni samo zato što su Srbi, kaže da se i Hrvati u drugim selima bore s istim problemima, osim onih koji su bliže vlasti. Tako su jednom "gurnuli" naprijed da im bude predstavnik jednog doseljenog Hrvata, Mladena, misleći da će se on za nešto izboriti, ali nije uspio čak ni za sebe pronaći posao, pa je razočaran pokupio ženu i troje djece i otišao u Njemačku. Preko puta Vasilja živi Mile Grba, on je bio posljednji predsjednik tadašnje Mjesne zajednice prije rata. Živi sa suprugom Marijom, ima četiri kćeri i nijedna s obitelji ne živi u Hrvatskoj. Organizirao je asfaltiranje seoske ceste 1982. godine samodoprinosom svih seljana.
- Nešto je stradalo, nešto se iselilo. Nema mladih pa je ljudi sve manje. Sada nas je zadesila korona i potresi. Svaka druga kuća je pala, ostale su oštećene - kaže nam Milan Grba.
- To je bilo djece, po 60 njih na biciklima kad bi prolazili u školu - dodaje supruga Marija.
Grbe su se doselile iz Like 70-ih godina jer je "mjesto bilo lijepo, a ljudi dobri". Tada je, kaže Marija, selo bilo pravoslavno, ali se sada izmiješalo dolaskom Hrvata iz Bosne.
- Sada je oko pola pravoslavnih, pola katolika. Nama je drago da je itko došao. Ma kakvih problema, jako dobri ljudi, samo neka bude ikoga - kažu Marija i Mile.
Pokušao je Mile kaže osnovati zavičajni klub, kad već nemaju Mjesnu zajednicu, ali nisu uspjeli, vrijeme je sve, kaže, pregazilo.
- Trebali bi imati nekoga barem za koordinaciju. Evo, dolazi kontejner u selo i ne zna kamo će, a iz Mađarske stigao. Nema ga tko primiti - govori Mile.
- Ne bih htjela da ispadne glupo, ali kao da su htjeli da selo baš propadne. Ali vidim da se tako žale ljudi i u hrvatskim selima, odoše jer nemaju gdje raditi, nije samo nama tako - kaže baka Marija.
- Prije rata je bilo posla za sve, sada nema ni za koga. Selo je naše zanemareno, možda i zbog nacionalnih razloga. Mi smo od centra Gline dva kilometra, a nemamo vode, nema javne rasvjete, a to bi nam značilo - govore ti skromni starci.
Da su nekome bitni, osjetili su tek nakon potresa. Mile kaže da je došao autobus pun mladih ljudi s lopatama, išli su redom i čistili.
- Samo su pitali, dida, što treba? Nemojte vi ništa, mi ćemo sve - govori djed Milan. Vasilj kaže da je kroz selo od potresa naovamo prošlo možda 5000 vozila.
- Svaki stane i pita što treba. Već i to je dovoljno da mi srce bude ovoliko - kaže Vasilj pa rukama pokazuje koliko mu je srce tada bilo, a onda zasuzi.
- Što ću, emotivac sam - pravda se.
Selo Majske Poljane posljednji put je našlo mjesto na službenoj web stranici grada 2016. godine kad se najavljivalo tretiranje mjesta zbog suzbijanja komaraca, kao i ostalih mjesta, pa tako i Marinbroda. No, ovo je selo poslije dobilo još 24 članka, o kobasijadama, seoskim olimpijadama, utrci čamcima, likovnim kolonijama i drugim značajnim seoskim događanjima. Imaju vrijedan zavičajni klub koji 22 godine od osnivanja vodi župan Ivo Žinić, u njemu je dakako i njegov sin, dogradonačelnik Dario, a glavni gost svih događanja i gradonačelnik Stjepan Kostanjević. Kroz središte sela vodi nas Štefica Ponder, gradska vijećnica HDZ-a i kuma župana Žinića. S pravom je ponosna na sve učinjeno.
Najuzornija seoska žena
- Organizirali smo se u Zavičajnom muzeju da kao povratnici nakon rata obnovimo svoje selo. Ovo gdje smo sada bila je trgovina Gavrilović, dali su nam u najam prostor na 30 godina, sve smo sredili i tu nam je sada glavno skladište za pomoć koja pristiže. Prvo što smo napravili 1999. nakon osnivanja je kapelica blaženog Alojzija Stepinca, koji je zaštitnik našeg sela, Ivo je osobno radio projekt, a sve od donacija. Zatim nam je drugi projekt bio drvena korablja, koju smo kupili u Nebojanu i premjestili ovdje sami, ostali objekti su ili donacije ili je kupljeno nešto. Obnovili smo i staru školu, kao i mljekaru. Na izbor za najuzorniju seosku ženu smo se prijavili 2002. godine, tada smo imali prvu pratilju, 2003. osobno sam dobila titulu najuzornije seoske žene, i to koristimo da bismo Ivo i mi skupa s njim mogli obnoviti ovu zgradu od Gavrilovića, koja je kompletno obnovljena od donacija, a tu je održan i izbor za najuzorniju ženu. U korablji je etnomuzej na prvom katu, u prizemlju prostor za druženje. Organiziramo kobasijadu prvu subotu nakon Uskrsa, krajem kolovoza imamo seosku olimpijadu, osnovali smo i braniteljsku zadrugu Marinbrod. Pri Zavičajnom klubu djeluje i Udruga brodarice, skupina žena koju ja vodim. Uz pomoć projekata kupili smo pet, šest gumenih čamaca za rafting za spuštanje Glinom do Kupe - kaže nam ponosna aktivistica, po zanimanju učiteljica.
Ona kaže da je suživot sa Srbima jako dobar, nikakvih problema nema, što se, kaže, ogleda i u ovoj katastrofi izazvanoj potresom, no ne da na HDZ i Grad. Kaže da se puno radi.
- Napravilo se puno, uredili smo glavni park, pločnici su se uredili, neki objekti, kolike su samo ceste Županija i Grad napravili na cijelom području. Imamo gotovo 400 kilometara cesta za održavanje. Ljudi koji su dalje od grada drže se svojih ognjišta, kakva god da im je ruševina, a gradonačelnik nudi: 'Dođite u grad, ima praznih stanova i kuća, ali ne žele'. I na tome se sada gradi politička priča. O tim ljudima vodi brigu Crveni križ, program Zaželi. Gospođa Bakšić (dogradonačelnica Branka, op. a.) su ovom se gradu pojavljuje 2010., a ja sam tu od 1995. Ona ima svoje medije koji je pokrivaju, ali ona samo radi svoj posao - kaže Štefica Ponder, pitajući se kako su ti ljudi živjeli do 2010.
Kakva je budućnost Gline i njezinih naselja? Radomir Lončarević je Hrvat, ali nezavisni vijećnik i oporba vladajućem HDZ-u. Živi u Donjem Viduševcu, ima 34 godine, otac je troje male djece i radi na Prometnom fakultetu u Zagrebu kao predavač matematike i statistike.
Dva smjera
- Nakon potresa Glina ima samo dva smjera, jedan je još brži demografski i gospodarski pad, a drugi put je da se kraj uz pomoć države, koja ga je sustavno zanemarivala od rata, konačno oporavi. Nije riječ samo o gradnji kuća koje ovdje neka kućanstva već treći put rade iznova, treba nam infrastruktura, bolja povezanost, recimo nastavak autoceste Lekenik - Glina - Karlovac, trebaju nam ulaganja u poduzeća koja mogu zadržati ili privući novu, mladu radnu snagu. Ima mladih koji svakodnevno putuju u Zagreb na posao, naprave 150 kilometara. S time se slaže puno njih s kojima sam razgovarao. Nema dvojbe da ćemo bez veće državne intervencije doživjeti krah, a poučeni dosadašnjim iskustvom i odnosom prema stradalima od potresa u Zagrebu, nitko ovdje nije pretjerani optimist - kaže Lončarević.
On želi ostati, zato se uostalom još nije odselio, ali puno mladih već sada razmišlja o ostanku u gradovima u kojima imaju posao. Smatra da Glina ima potencijal za razvoj, ali i da je zanimanje aktualnoga gradonačelnika za to bilo iznimno malo.
- Glina ne napreduje, vegetira. Imamo kaznionicu, tvornicu dječje hrane i drvnu industriju. I godinama samo to. No, imamo i prekrasne rijeke, Unu, Glinu i Kupu i nekoliko rječica koje su potentne za razvoj turizma, povezivanje autohtone poljoprivredne proizvodnje s čistim i zdravim okolišem, a Glina nema uopće turističkih smještajnih kapaciteta. Gradonačelnikova vizija turizam temelji na ratu, jer je kod nas počeo i završio Domovinski rat. Nemam ništa protiv da imamo i tu vrstu ponude, ali ne mislim da se strategija turizma treba temeljiti na ratu - kaže Lončarević te ističe i velike, ali neiskorištene termalne kapacitete. Napominje da Glina sa svojim financijskim kapacitetima jednostavno ne može održavati infrastrukturu u svim svojim naseljima, ponegdje je to doista neisplativo, pa i u tom smislu zaziva pomoć države.
