Nikada mir nije pravedan. Ali, mir je uvjet da ljudi žive i da žive zajedno. Najmlađi ubijeni na Ovčari bio je Igor Kačić, mladić od 16 godina. Dva je puta nakon pada Vukovara izdvojen iz grupe onih koji su trebali biti oslobođeni i dva je puta poslan u kolonu zarobljenika koja je upućena na Ovčaru. Sa 16 je godina trebao nekoj simpatiji pisati poruke, igrati nogomet sa svojim dečkima, a ne braniti svoj grad, svoj dom, sklonište u kojem su mu bile majka i sestre. Prije njega je braneći taj isti grad poginuo njegov otac, a Igor je nastavio držati svoj položaj. Nije ga mogao napustiti.
Svi ubijeni na Ovčari ubijeni su svirepo. Premlaćivani, čekali su svoje izvođenje i smrt. Svaki od njih znao je da će biti ubijen, egzekutiran na najgori način. Ubijeni su zato što su branili slobodu. Njemu se jučer na Ovčari poklonio Veran Matić, Vučićev savjetnik. Njemu su se poklonili i Milorad Pupovac i Boris Milošević. Boris Milošević rođen je godinu dana prije Igora Kačića. I jednom i drugom su očevi bili u Hrvatskoj vojsci. Baku Borisa Miloševića ubio je hrvatski vojnik zato što je bila Srpkinja.
Jučer i danas, ovih dana je ne samo Vukovar, cijela Hrvatska posvećena obilježavanju uspomene na ubijene na Ovčari i u Škabrnji, mjestima gdje su ljudi ubijani samo zato što su bili Hrvati i na strani slobode. Ali u toj obrani slobode neki su ljudi počinili zločine noseći uniformu Hrvatske vojske. To se ne može izbjeći. Tomislav Merčep jedan je od takvih, to je ono što treba pamtiti kada se spomene njegovo ime, iako je dugi niz godina on bio taj koji je javno govorio protiv Srba. On je taj koji je osuđen za ratne zločine, optužen da je naredio uhićenje i zarobljavanje 52 civila, od kojih je 43 ubijeno.
Stravično su mučeni prije nego što su ubijeni. Neki od njegovih žrtava bili su s vukovarskog područja. I oni su zaslužili da im se netko pokloni i ispriča, da im kaže da Merčep, koji je jučer mirno umro na slobodi, nije bio ta Hrvatska koju su branili Vukovarci ubijeni na Ovčari. Vukovarci, ne samo Hrvati, nego i Srbi. I ne samo Vukovarci rođenjem, nego i oni koji su to bili braneći ga, istrčavajući pred tenkove, ležeći pod granatama i jureći ispred snajperskih metaka.
Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara jučer je protestirao protiv polaganja vijenaca SNV-a žrtvama u Vukovaru. Smatra da u tome ne smije sudjelovati predstavnik hrvatske Vlade. Mislio je da će kao predstavnik Vlade tamo biti, kako je prvotno objavljeno, Zvonko Milas, državni tajnik, vukovarski branitelj. Ispalo je da je riječ o zabuni, a i Milas se razbolio. Ne moramo u to vjerovati, moguće da je izvlačenje iz neugodne situacije koju provocira Penava.
Kao gradonačelnik svih stanovnika Vukovara, Ivan Penava bi morao biti svjestan da su u Vukovaru ubijani i Srbi zato što su bili Srbi, da su to činili ljudi kao Merčep koji su gospodarili tuđim životima temeljem njihove nacionalne pripadnosti. I da to ne bi trebala biti Hrvatska. Hrvatska koja obilježavajući svoje žrtve ne vidi i žrtve drugih nije zemlja jednakih i slobodnih ljudi.
To je Hrvatska s uvjetima, ona koja trguje smrtima ubijenih, kao da je na neki nakaradni način zadovoljna time što je i sama ranjena, što su njeni građani ubijani. To nam ne bi trebalo biti dobro. Radi svih onih koji su ubijeni vjerujući da brane pravo na svoj dom i slobodu. Zato je mir težak, traži od ljudi da budu veći od mržnje. Od svih emocija mržnja najdulje traje. Najgore, i sramno, i ovu obljetnicu ne provodimo tiho, sjećajući se Vukovaraca ubijenih za slobodu.