ZAGREB - Svi su oporbeni političari ogorčeni stanjem državnih financija i ne dvoje da će manjak u proračunu do kraja godine doseći 13 milijardi kuna, pet milijardi kuna više nego što je planirao ministar financija Ivan Šuker.
Njihove ideje kako riješiti problem, međutim, ostaju prilično uopćene: od toga da bi uveli porez na imovinu i smanjili subvencije gubitašima do racionalizacije investicija i javne uprave.
Problem deficita
Da će takve mjere teško riješiti problem deficita i ogromnih rashoda posve je jasno ako se pogleda gdje je proteklih godina došlo do velikog bujanja izdataka. U vrijeme vladavine HDZ-a, u razdoblju od 2004. do 2009. godine, rashodi proračuna porasli su gotovo 35 milijardi kuna ili 42 posto. Pritom su izdaci za neke kategorije godišnje rasli mnogo brže od bruto domaćeg proizvoda.
Neracionalno poslovanje
Potrošnja zdravstva, primjerice, porasla je u pet godina sa 14,6 na 22,5 milijardi kuna, odnosno čak 54 posto. Onaj tko nije upućen u to što se zbivalo mogao bi pomisliti da su, zahvaljujući tolikom rastu potrošnje, zdravstvene usluge dosegle zavidnu razinu.
Međutim, neracionalno poslovanje, pokrivanje bolničkih gubitaka i redovne sanacije dovele su do toga da je zdravstveni susatav danas veliki gutač novca (iz doprinosa, participacija i proračuna), čijom je uslužnošću malo tko zadovoljan.
Za sam proračun, međutim, još je veći problem isplata mirovina. Vraćanje duga umirovljenicima i stalni rast broja penzionera u odnosu na broj zaposlenih ima za rezultat povećanje izdataka za mirovine u razdoblju od pet godina za oko devet milijardi kuna ili više od 35 posto. S padom zaposlenosti, međutim, smanjuju se mirovinski doprinosi, pa se sve veći dio mirovina plaća iz drugih proračunskih prihoda. Ministar financija Ivan Šuker požalio se prošlog tjedna da bi manjak u mirovinskom sustavu ove godine mogao doseći 16,5 milijardi kuna koje će morati namaknuti iz proračuna ili kroz zaduživanje.
U vrijeme kad je Hrvatska imala ambiciju postati zemlja znanja, a ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac uspješno uvjeravao sve oko sebe da za to treba mnogo novca, Vlada je bila vrlo galantna. Kako se sam hvalio, u njegovu je mandatu proračun Ministarstva povećan oko 42 posto, a istodobno je zaposlio oko 13.000 ljudi.
Novac u pogrešnim rukama
Posljedica toga, nažalost, nije kvalitetnije obrazovanje, nego opće nezadovoljstvo sustavom, poplava odlikaša i vrlo niska radna satnica nastavnog osoblja u usporedbi s njihovim kolegama u europskim zemljama.
Razni socijalni izdaci za siromašne, one koji primaju dječiji doplatak ili porodiljne naknade također su značajno povećani u pet godina, oko četiri milijarde kuna ili oko 37 posto. Međutim, od samog povećanja novca još je veći problem činjenica da novac i dalje često ne ide onima kojima stvarno treba, nego do njega dolaze snalažljivi. Na koncu, izdaci za zaposlene porasli su devet milijardi kuna ili oko 40 posto. Dijelom je to posljedica rasta plaća i raznih dodataka, a dijelom povećanja broja zaposlenih u javnoj i državnoj upravi. Iako mnogi nisu zadovoljni visinom plaće, činjenica je da je udjel mase plaća u BDP-u veći od 10 posto BDP-a, što je za ekonomiju veliki teret.
Ne treba posebno isticati da su brojne državne investicije i subvencije neracionalne i vrve kriminalom. Ipak, proteklih godina padaju izdvajanja za investicije, a izdaci za subvencije porasli su oko 1,8 milijardi kuna ili 37 posto. U usporedbi s desecima milijardi kuna koje su se mahom “pojele i popile” to ipak nije mnogo, pa se u tom području, premda je politički popularno, ne mogu postići osjetnije uštede.
Zlatne godine
Veliki rast proračuna i udovoljavanje svima onima koju su tražili više bili su mogući jer je proteklo desetljeće bilo u znaku bržeg rata BDP-a. O tome govori i činjenica da je ministar Šuker godinama u proračunu imao nekoliko milijardi kuna veće prihode od planiranih. Te “zlatne godine”, upozoravali su mnogi ekonomisti, ne smiju se koristiti za daljnje bujanje ionako velike potrošnje, već čuvati novac za teške dane ili iskoristiti priliku za smanjenje previsokih poreza, osobito na rad i osigura veća konkurentnost ekonomije.
No, ceh za razmetljivost Vlade premijera Ive Sanadera brzo je stigao. Nabujalu javnu potrošnju više nema tko financirati, a političari, barem za sada, ne nalaze način kako je racionalizirati na društveno prihvatljiv način. Ako u tome ne uspiju, gospodarstvo će dugo morati čekati priliku za smanjenje poreza i stvaranje okruženja u kojem je poželjno ulagati i poslovati, a to znači da će biti i manje radnih mjesta.
Komentar Goranke Jureško:
Dvostruko veći trošak nizašto
Hrvatsko zdravstvo potrošilo je lani gotovo 50 posto više novca nego prije pet godina ili čak 22,580 milijardi kuna. Ima li zato Hrvatska 50 posto bolje zdravstvene pokazatelje i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu? Nema, naravno. I dalje se na plaće i fiksne troškove troši 70 do 80 posto kuna jer ni nakon 20 godina od nastanka države nije napravljena kategorizacija i akreditacija bolnica i po sistemu uranilovke “svi su isti”.
Zdravlje je prošlo najlošije
Niti ima nagrade kvalitetnima niti kazne za nekvalitetu. Dapače, oni koji svakodnevno hodočaste po ambulantama i bolnicama svjedoče da poplava novih uređaja nije bitno utjecala na liste čekanja, da moraju plaćati veće police dopunskog osiguranja ili pak goleme participacije, da je potrošnja lijekova dosegla pet milijardi kuna... Mnogi se pitaju kako je u tom prošlo zdravlje, osobito nakon nebrojeno puta najavljivanih reformskih zamašnjaka, u koje su se kleli svi dosadašnji ministri.
“Reforma koja traje”, na žalost, u životu “malih” nije promijenila gotovo ništa osim što je potrošila gomile kuna. Svi bi “prčkali” po kupovini što skupljih uređaja uz čije se puštanje u rad mogu slikati. Stavljali bi na liste skupe lijekove, nerijetko upitne učinkovitosti, kako bi imali alibi da nešto konkretno čine za manjinu istodobno zaboravljajući sadašnje i buduće zdravlje većine. Primjerice, u Hrvatskoj je baš kao i prije pet godina više od 30 posto osoba s visokim krvnim tlakom.
Najdeblji smo Europljani
I dalje puši više od 33 posto muškaraca i žena. Unatoč činjenici da je od 2006. godine potrošnja lijekova za liječenje raka porasla sa 60 na gotovo 600 milijuna kuna, Hrvatska je u samom vrhu umiranja od raka u Europi. Po EUROSTAT-u najdeblji smo Europljani, a po potrošnji alkohola po glavi stanovnika uz bok smo Rusiji.
Ne zanima ih prevencija
Što govore ovi porazni podaci? Samo jedno - nadležni za zdravlje nacije ne žele se baviti prevencijom, premda je to jedini način da se s ograničenom količinom kuna dobije veća kvaliteta zdravlja i života.
No, da bi netko izgubio 10 kilograma, treba strpljiv i dugotrajan rad liječnika, a i ministar bi teško dočekao da se prije kraja mandata slika uz taj “svoj uspjeh”.